Savršeno stapanje

Dvije kule (Two Towers), skladatelj Howard Shore

Za razliku od partiture Prstenove družine, drugi dio u film uobličene Tolkienove sage Dvije kule nije tražio glazbenu potporu velikih zvijezda poput Enyje. Reakcije publike i kritike, koje su prošle godine bez ostatka hvalile partituru skladatelja Howarda Shorea, pokazale su da je gusta i mračna (u drugom nastavku zbog sadržaja i nepostojanja Enyjine prisutnosti čak i raskošnija) filmska glazba sama sebi dovoljna te da joj nije potreban komercijalni kompromis kako bi popularnost postigla i izvan filma.

Jezik je prepoznatljiv odmah na početku: Shoreove su harmonije su teške i emocionalno duboke, njegov instrumentalni sastav impresivno je velik, a njegove sposobnosti da iskoristi maksimum svih glazbenih mogućnosti koje mu stoje na raspolaganju još je veći. Oslanjanje na Wagnerovu tehniku lajtmotiva donekle olakšava slušanje, jer su neke teme, kao vezivni elementi, zadržani iz Prstenove družine. Zahvaljujući glazbi prepoznaje se zavodnička snaga Prstena, dječački nježni, ali nevjerojatno otporni likovi hobita, nemilosrdnost vojske Uruk-haija i lik izdajice Sarumana. No, kao i u prvom nastavku, sve su teme uklopljene u orkestralno tkivo, s njima se vješto barata i u harmonijskom i u melodijskom i u instrumentalnom smislu (ponekad su jasne, ponekad se pojavljuju samo fragmentarno ili u natruhama, a ponekad u gotovo neprepoznatljivo variranu kontekstu). Stoga bismo mogli reći da je Wagnerova tehnika lajtmotiva u Howarda Shorea prvi put pronašla svoj pravi filmski odraz: on teme ne rabi olako, površinski i pojednostavnjeno kao većina filmskih skladatelja, nego ih koristi dubinski, pa čak u njih unosi filozofski moment (neki dijelovi filmske partiture ugođajem i postupcima podsjećaju na Wagnerovu operu Tristan i Izolda).

Osim starih tema koje povezuju dijelove trilogije, i novih tema koje opisuju nove situacije i likove (poput one koja u glazbu pretvara široko prostranstvo Rohana/Novog Zelanda, dušu njegovih jahača i njihove princeze), Howard Shore iz prvoga dijela zadržava tipičan prošireno tonalitetni jezik čija malerovsko-vagnerovska harmonijska gustoća (zbog sadržajnih odrednica) postaje još mračnija. Moguće je, doduše, čuti povremeni kontrast gusto-mračno-ritmične glazbe ratova, junaka, kraljeva i Neprijatelja te svijetlo-treperavo-prozračne glazbe vila i vilenjaka (Arwen). Ali svijet vilenjaka polako i tiho umire, a dominantan zvuk Shoreove partiture postaje zvuk Mraka u kojemu se clusteri ponašaju kao tonalitetni akordi, povremena glissanda kao dijelovi tonaliteta, a snažna ritmika (u scenama s Drvobradim cijeli je orkestar iskorišten kao udaraljka!) kao jedan od nositelja emocionalnog naboja. Taj je naboj postignut i širokim dinamičkim rasponima unutar velikih, ali i malih cjelina te zanimljivim korištenjem appoggiatura, koje se ne rješavaju melodijski, vlastitim pomicanjem, nego pomicanjem harmonijskog svijeta oko njih. Uporaba orkestra nevjerojatnih proporcija — u koji skladatelj ubraja sve instrumentalne (pa i one egzotičnog podrijetla), vokalne i solističke dionice — također zahtjeva posebnu pozornost. No o glazbi Howarda Shorea mogle bi se ispisati stranice i stranice, ali bi se analizom na kraju došlo do istog rezultata: apstraktni svijet glazbe, fantastični svijet Tolkienovih knjiga i nestvarni svijet filma s tolikom su se uvjerljivošću stopili da je u njihovo nepostojanje doista teško povjerovati. U Gospodaru prstenova nevjerojatnost razbuktale mašte postala je toliko vjerojatnom da, jednako nošena čarima Gandalfova štapa kao i čarobnim zvucima Shoreove (sada izrazito ratničke) partiture, gledatelje strastveno uvlači u krasnu priču.

Zasluženo priznanje

Previn dirigira Korngolda, Londonski simfoničari, dirigent André Previn

Svojedobno iznimno cijenjen kao skladatelj koji je postavio neke standarde filmske glazbe, Erich Wolfgang Korngold i danas predstavlja veličinu koje se svako malo sjeti ili neki skladatelj ili dirigent ili producent. U tom je smislu nedavno nastao kompaktni disk naslova Previn dirigira Korngolda s ponovno snimljenom Korngoldovom glazbom za filmove: Morski orao, Privatni život Elizabete i Essexa, Kapetan Blood i Kraljević i prosjak. Te filmove, osim imena skladatelja, povezuje i ime glumca Errola Flynna, kao i činjenica da ih je sve, osim filma Kraljević i prosjak, režirao Michael Curtiz.

S desetak glazbenih brojeva iz svakog filma, CD stvara živu sliku filmova iz tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća koji su bili prožeti glazbom. Slušajući je izdvojenu iz filmova, u vrhunskoj suvremenoj izvedbi Londonskih simfoničara i dirigenta Andréa Previna, postaje jasno da se skladatelj upuštao u posao stvaranja i razvoja bezbrojnih tema i motiva čije se beskonačne varijacije, kao i iznimna orkestracija (ali pri orkestriranju su mu pomagali drugi skladatelji, među njima i Hugo Friedhofer, i sâm istaknuti filmski skladatelj tog razdoblja) u filmu uopće nisu mogle čuti (osobito ako je glazba svirala ispod dijaloga). Premda je njegov glazbeni stil bio izravan nastavak njegova rada s operama, smatra se da je upravo Erich Wolfgang Korngold — postupcima poput pojednostavnjene uporabe lajtmotiva, bogate orkestracije i mickey mousing effecta — bio utemeljitelj čuvenoga holivudskog stila skladanja.

Zapravo je Erich Wolfgang Korngold stvarajući glazbu, uz filmsku sliku stvarao paralelni film čiji je svijet uvijek ostajao u pozadini onoga primarnog, vidljivog filmskog svijeta. Ipak, premda na trenutke postaje prerazvučena (osobito ako je riječ o ljubavnim ili drugim intimnim trenucima), CD otkriva da Korngold nije skladao glazbu koja je bila slijepo vezana uz zbivanja na ekranu, promjene kadrova, nagle fabularne preokrete i slično. Korngoldove su se partiture ravnale prema glazbenim zakonitostima koje su paralelno nastojale pratiti one filmske. Upravo je to uočio dirigent André Previn, koji je, zajedno s Londonskim simfonijskim orkestrom, Korngoldovoj glazbi dao zasluženo priznanje: »Njegovu je glazbu uvijek užitak svirati i slušati, posebice kada je oslobođena opterećenja govorenoga dijaloga glumaca.«

Irena Paulus