San koji se zaboravlja

San koji se zaboravlja

Predstava ostavlja dojam više lektirskoga javnog čitanja nego nadahnute interpretacije zahtjevnoga Beckettova teksta

U očekivanju Godota prekrasno je nježan tekst koji se primarno bavi samoćom, ljudskom nemogućnošću, pasivnošću, manipulacijom i strahom, koje polemizira u odnosima četvorice glavnih likova, Estragona i Vladimira, koji prezentiraju pasivnost i strah, i Pozza i Luckyja, koji u svom sadomazohističkom odnosu utjelovljuju strah od samoće i borbe za sama sebe. Često se u svim navodima o tom tekstu govori da je to tekst o dosadi, u kojem se ništa ne događa, ali mislim da to stanje nedogađanja nije osnovna premisa, nego posljedica svih navedenih čimbenika, koji svojom apsurdnošću istodobno moraju izazvati tugu, ali i smijeh.

Naime, ponekad se čini da život u hrvatskom kazalištu nalikuje na neku scenu ili barem tu sintagmu čekanja Godota, koja uključuje očekivanje nekoga rješenja koje se treba dogoditi negdje, a u tom se čekanju troši dragocjeno vrijeme koje se moglo iskoristiti za bilo kakvu suvislu akciju koja bi, vjerojatno, imala većeg učinka od sama čekanja. U drami ne treba zanemariti lik koji se ne pojavljuje, ali je ipak glavni, a to je Godot. On, iako se ne pojavljuje, ima svoga glasnogovornika Milo dijete, koji govori o njegovu miru i nezainteresiranosti za pomoć, o njegovoj egocentričnoj manipulaciji svima koji su dovoljno pasivni da ga čekaju, svim budalama koje hrane njegov ego, i tako hraneći svoj ego na njihovoj nesigurnosti njihov život svodi na nulu i na vječno čekanje, koje ih dovodi do ništavila. Redatelj Jasmin Novljaković, postavivši predstavu u Karlovcu, u Zorinu domu, odlučio se na klasičnu postavku teksta i na redateljsku postavku koja kreće sa ovdje se ništa događa te mi se čini da je to samu predstavu dovelo u pat-poziciju, jer nije teško konstatirati da se nište ne događa, ali kako se to manifestira i kakvi su ti karakteri i što je to što ih prisiljava na te odnose podređenosti uopće nije dovoljno dotaknuto, tako da predstava ostavlja dojam više lektirskoga javnog čitanja nego nadahnute interpretacije tog zahtjevnog Beckettova teksta.

Likovi Estragona (Enes Vejzović), Vladimira (Ljubo Zečević), Pozzoa (Goran Navojac), Luckyja (Danijel Radić) i Milog djeteta (Ivo Kadić) daleko od toga da nisu promišljeni, ali, ipak, plošan način glume nije mogao dosegnuti onu razinu kreacije koju tekst pruža, a u takvoj klasičnoj postavci i zahtijeva.

Scenografija Jasmina Novljakovića pruža nam ono najnužnije, kostimi Igora Dobranca također, a svjetlo Roberta Pavlića nije praktički dostatno da bi nam dočaralo atmosferu bespomoćnosti.

Predstava je, stoga, ostala na razini informacije o Beckettovu tekstu, a nije izazvala ono nužno, a to je da u životu ne treba čekati, nego treba činiti, a ako je taj poticaj nakon predstave izostao, zašto je onda bitno postaviti Becketta na scenu, koji je danas već školska lektira i nije više avangardan, nego dio opće kulture.

Izašavši s predstave ostaje osjećaj kao da ste sanjali san kojega se, kad se probudite, više uopće ni približno ne možete sjetiti.

Morana Foretić