Punoća kazališne slike

Punoća kazališne slike

Repertoar hrvatskih kazališta, 3, prir. i ur. Branko Hećimović, HAZU/AGM, Zagreb, 2002.

Kad god bacim pogled na prvu i drugu knjigu Repertoara hrvatskih kazališta, kojima se od nedavna pridružila i treća, obuzima me iskrena i duboka zahvalnost prema ljudima koji su je napravili. Poglavito prema Branku Hećimoviću kao priređivaču i uredniku knjige, ali i drugim suradnicima koji su projekt iznijeli.

Zahvalnost proistječe iz činjenice da pišem o kazalištu i da su mi te knjige repertoara hrvatskih kazališta temeljni priručnici u kojima provjeravam podatke, pretražujem zastupljenost autora koji me zanimaju ili naprosto dobivam inspiraciju proučavajući ih. Moja zahvalnost proizlazi i iz činjenice što sam svjesna koliko je prikupljanje podataka iz kazališne prošlosti mukotrpan posao koji iziskuje ne samo temeljno znanje nego i preciznost — talent koji malobrojni imaju, a rijetko ubire priznanje. Uz to, za ovako veliki projekt koji je u prve dvije knjige obuhvatio razdoblje do 1980, a u ovoj trećoj od 1981. do 1990. godine, potrebna je strpljivost i samozatajnost do granice odricanja. To se ne može adekvatno nagraditi i naplatiti, nego se takav posao radi doista »za opće dobro«, jer kad knjiga izađe, ona postaje opće dobro i jedina je naplata spomenuta zahvalnost, koju bi trebali osjećati svi kazališni ljudi pri svakom pogledu na tu knjigu.

Temeljno i kapitalno djelo

Oznaka temeljno i kapitalno djelo već se izlizala od uporabe, ali u ovom slučaju jedina je moguća označnica. Repertoar hrvatskih kazališta 3, kraće rečeno treća knjiga, zadržava enciklopedijski format, ima 863 stranice i 19 588 obrađenih temeljnih jedinica. Najviše priloga, odnosno repertoara, obradio je sam priređivač i urednik Branko Hećimović uz Antoniju Bogner Šaban, jer je njih dvoje ponijelo teret od dvije trećine posla, a zatim su tu Mira Muhoberac, Tomislav Sabljak sa po desetak priloga, Miljenko i Dalibor Foretić, Martina Aničić, Grozdana Cvitan i Marjan Varjačić sa do četiri priloga i drugi suradnici sa prilozima o pojedinim kazalištima. Recenzenti knjige su Nikola Batušić i Nedjeljko Fabrio, a knjigu su zajednički objavili HAZU i AGM uz važan prinos Tercije, koja je računalno pripremala knjigu za tisak.

Prvi dio knjige sadrži obrade i rekonstrukcije repertoara hrvatskih kazališta, kazališnih družina i grupa od 1981. do 1990. popraćene kratkim uvodnim komentarima. Iako je ova treća knjiga nastavak prvih dviju, s kojima čini cjelinu, ipak donosi važne dopune i novine. U trećoj knjizi proširen je kriterij uvrštavanja kazališta u obradu pa su tako obrađeni repertoari neprofesionalnih kazališta, kazališnih družina i grupa, i to doista temeljito jer su uključena dobrovoljačka, amaterska, poluprofesionalna, studentska i alternativna kazališta ili kazališne družine sve do dramskoga programa kazališnih škola poput Akademije dramske umjetnosti. Svi se novouvedeni kazališni subjekti obrađuju od godine nastanka do 1990, a predstavljen je i još jedan vrlo važan segment hrvatskog kazališta — kazališta izvan Hrvatske (Sarajevo, Banja Luka, Subotica). Novina u trećoj knjizi je i uvođenje festivala, smotri i susreta, a popis je prilično iscrpan jer osim što su zastupljeni doista svi važniji festivali (Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Dani satire, šibenski dječji festival, Muzički biennalle, PIF, Eurokaz...) tu su i festivali mladih (IFSK ili Dubrovački dani mladog teatra), ali i jednogodišnja događanja (Prolegomena, Pula, 1989) pa čak i tjedni kulture (Tjedan kulture Zagreb iz 1938. ili Tjedan kazališne zajednice Rijeka iz 1980).

Kazališna karta

Proširenje popisa sa profesionalnih institucija na izvaninstitucionalne kazališne grupe i manifestacije svakako je važan prinos hrvatskoj teatrologiji jer mijenja kazališnu kartu Hrvatske. Tim proširenjem kriterija uvrštene su vrijedne kazališne grupe, od starijih, poput Družine mladih, sve do novijih poput Daske, Lera, SEK-a, ili najmlađih, poput Pinkleca i Montažstroja, koje prema prijašnjem načelu isključivo profesionalnih kazališta nisu mogle ući, a itekako su važne za proučavanje razvoja hrvatskoga kazališta. Također nam je sada olakšano i proučavanje pojedinih značajnih manifestacija (popisana su i strana gostovanja), a popisani repertoari festivala prvi put na jednom mjestu daju mogućnost usporedbe. Ali čini mi se da je u ovom slučaju vrijednost upravo u širini kriterija uvrštavanja kazališnih događanja jer se tako dobiva punoća kazališne slike Hrvatske — njezin pravi izgled, rasprostranjenost kazališnih događanja i važnost pojedinih regija. Tako osim teatrološke zadaće i pomoći znanosti o kazalištu upravo svojom širinom obrađenog područja knjiga postaje temelj i kulturološkog i sociološkog proučavanja kazališta kao fenomena hrvatskog društva. Nudeći novu vizuru te novosti doista su vrijedno proširenje i po njima je upravo ova treća knjiga specifična i vodi čitav projekt obrade repertoara svakako u koraku sa suvremenim svjetskim teatrološkim pristupima.

Kao i u prošlim knjigama, svaka se predstava opisuje osnovnim podacima — autor, djelo, sudionici u realizaciji predstave (svi osim glumaca), datum i mjesto održavanja praizvedbe, premijere ili obnove i datum i mjesto održavanja posljednje izvedbe te ukupan broj odigranih. No, novina se pojavljuje i u tom dijelu jer se u popis sudionika predstave uvode i nove struke — na primjer dramaturzi.

Drugi dio knjige sačinjavaju abecedni popisi dramskih, glazbenih, baletnih i pantomimskih autora odvojeni po tim kategorijama; kazala imena, naslova predstava i kazališta i grupa (i tu su dopune — u popis su uvedeni, na primjer, i producenti ili pojedinačni nositelji projekata) te važnija literatura i dokumentaristička građa o hrvatskim kazalištima i družinama.

Uskoro i CD-ROM

Takav opsežan i civilizacijski potreban projekt i mogao je nastati jedino u okviru Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti kazališta i glazbe HAZU, a voditelj projekta, Branko Hećimović, u napomeni na kraju knjige najavljuje novi projekt koji bi obuhvatio razdoblje od 1991-2000. Sam Odsjek Zavoda i nositelj projekta odlučuju o opsegu i dinamici projekta i unatoč mojoj osobnoj vezanosti uz ove velike enciklopedijske sveske koji obuhvaćaju najmanje jedno desetljeće, zbog hvatanja koraka s vremenom možda bi se moglo razmisliti i o ideji, ako već ne godišnjaka, a ono barem trogodišnjih izdanja, čime bi se olakšao posao prikupljanja i obrade građe zbog recentnosti podataka, a manji opseg omogućio bi brži ritam izlaženja. Također pozdravljam i najavu planirana objedinjavanja podataka na CD-ROM-u (u čemu je makedonsko iskustvo Fakulteta za dramsku umjetnost u Skopju vrlo pozitivno).

Uz molbu razmaženog korisnika za moguće još lakše snalaženje, poput označavanja na vrhu stranice o kojem se kazalištu na toj stranici govori, želimo još samo što prije nastavak i četvrtu knjigu, jer ovako velik, važan, precizan i koristan projekt doista je rijetkost u hrvatskoj teatrologiji.

Sanja Nikčević