Priče iz maksimirske šume

Priče iz maksimirske šume

Najbolje u predstavi čine dijalozi, koji čak u najmirnijim dijelovima vrve istovremeno duhovitim i reskim replikama

Prije premijere komada Norveške šume medijska je kampanja najavljivala domaći i kazališni Seks i grad, dakle parafrazu popularne televizijske serije u scenskoj igri. Intrigantana poveznica od te je urbane komedije zabuna već u startu napravila predstavu od koje se mnogo očekuje, a ulje je na tu vatru dolijevala i zanimljiva podjela te ništa manje poseban autorski trojac.

Tekst je Vladimir Stojsavljević, dramski pisac koji je znao zbuniti banalnošću i još više ozbiljnošću (treba se sjetiti njegove obrade Mrožeka pod naslovom Tango, drugi put u produkciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku) napisao još u prošlom desetljeću, kad je i izvođen, doduše nešto komornije. Tako je većina posla oko Norveških šuma, uključujući i novi naslov posuđen od Beatlesa, dopala dramaturga Ivicu Buljana i redatelja Roberta Waltla, slovenskoga glumca Zagrebu poznata iz &TD-ovih produkcija Fedra i Pilad, obje u Buljanovoj režiji. Waltl je, pored toga, dobitnik i Nagrade hrvatskog glumišta za predstavu za djecu i mlade koju je zaslužio Bajkom o ribaru i ribici Kazališta Žar-ptica.

Daleki uzori

No, Seksa i grada ima u ovoj predstavi upravo onoliko koliko New York ima zajedničkoga sa Zagrebom, i to onim njegovim boljim dijelom, iako sigurno ima dijelova New Yorka koji bi i Njujorčani zaboravili. S druge strane, u Norveškim je šumama prepoznatljiv utjecaj španjolske kinematografije, točnije onoga njezina dijela koji je na ovom našem terenu obilježio devedesete, a koji na trenutke i prevladava nad odveć pojednostavnjenim poistovjećivanjem te predstave i spominjane serije. Kako je Almodóvar globalna zvijezda, upravo njegovu poetiku mnogo je lakše bilo upisati u predstavu o ženama i sa ženama, pogotovo ako one oslobođeno razglabaju o onome što je nekad, navodno, bila intima. Ipak, i tu je problem što Zagreb nije ni Barcelona, a ni trojac Stojsavljević — Waltl — Buljan neće dobiti Oscara, barem ne još neko vrijeme.

Tako Jelena Đ okić, Nataša Dangubić, Nataša Dorčić i Ana Karić ostaju ipak naše puce, koje u Zagrebu »ne mogu naći poštenog frajera«, a ako ga i nađu, nakon dvije provedene noći on »ili ode ili postanu prijatelji«, što je jednako loše za nastavak konkretnog odnosa. Kada mlađe tri shvate da jedinog i pravog (onoga koji, sudeći po izrečenom, po svim proporcijama odgovara mitskom Faci) zapravo samo dobivaju na posudbu od četvrte, komedija zabuna dolazi do vrhunca neuspjehom planirane osvete.

Jaka ženska spika

No, nije perolaka ljubavna peripetija ono što čini čak šezdeset od ukupno osamdeset minuta Norveških šuma zabavnim, pa čak i kvalitetnimm kazališnim događanjem. Ono zbog čega se isplati za kazališnu predstavu dati gotovo mjesečnu televizijsku pretplatu jesu dijalozi, koji čak u najmirnijim dijelovima vrve istovremeno duhovitim i reskim replikama, od kojih tek neke u tamni kontinent zadiru toliko da se prosječno upućen gledatelj nađe u nedomici. Dakako, i zbog četiri glumice koje karakterno izvlače maksimum iz svake od stiliziranih urbanih heroina u potrazi za... srećom.

Tipološke odrednice nije teško naći otkrije li se da Nataša Dangubić u svojoj ulozi glas spušta do najniže razine, kao i rječnik, dok joj Jadranka Đ okić parira animalnim (jer nisu samo mačkasti) pokretima i gotovo iskrenom histerijom. Ponešto snižena Ana Karić ovdje i treba biti apsolut, što je njoj ionako općeprihvaćena startna pozicija, pa je najslabije mjesto, sve do sama kraja, Nataša Dorčić, perfektna štreberica koja, kao i sve štreberice, mora propasti.

Usprkos, dakle, glazbi Dragana Lukića Lvkija, videu Borisa T. Matića usklađenom s efektnim i pogođenim kostimima Ane Savić Gecan, ovo je prije svega izvrsna glumačka predstava, koju je na pravi način režirao glumac, dopustivši dramaturgu svojstveno upletanje ozbiljnoga tek na samom kraju, kad se pretope kazalište i zbilja.

Igor Ružić