Pomak u interpretaciji

Pomak u interpretaciji

Eugen Kumičić — život i djelo, zbornik radova, Udruga Jenio Sistolski, Brseč, 2002.

Okrugli stol u povodu 150. godišnjice rođenja Eugena Kumičića tek je treći skup o književnikovu životu i djelu u posljednjih trideset godina pa ovaj zbornik, koji je izašao dvije godine nakon održavanja okruglog stola, već i stoga zaslužuje posebnu pozornost. Uz to, prema uvodnim riječima Dubravka Jelčića, izbor sudionika većinom se odnosi na mlađu generaciju znanstvenika koja se afirmirala u proteklih desetak godina (koliko je prošlo od posljednjega skupa o Kumičiću) kako bi njihovi kriteriji, zasnovani na novim sustavima vrijednosti i novom senzibilitetu, omogućili pomake u interpretaciji Kumičićeva stvaralaštva.

Raskorak Kumičićeve teorije i prakse

Tekst koji se nalazi na početku zbornika također se bavi jednim početkom — onim Kumičićeva književnoga djelovanja, koje formalno počinje pripoviješću Spljet i Pariz, preimenovanom u Slučaj. Ivica Matičević, pronalazeći u slučaju tri verzije ove novele vjeran primjer Kumičićeve uobičajene prakse modificiranja i prepravljanja prvobitnih spisa, u svojoj analizi težište stavlja na uočavanje razlika između tri predloška te na odnos dvaju tematskih slojeva — ljubavnog i nacionalno-političkog — kao bitnog obilježja novele, zaključujući o niskoj umjetničkoj razini novele, čija se važnost nalazi tek u obilježjima koja se mogu iščitati kao naznake onih Kumičićevih djela koja obrađuju istarske teme. Nedosljednost i proturječnosti razdoblja hrvatskog realizma, koje se ogledaju u karakteristici većine djela koja su realistička tek na tematsko-idejnoj razini, dok se u narativnim rješenjima i likovima još obilato koriste značajkama romantizma, za Krešimira Nemeca nigdje se tako jasno ne očituju kao u Kumičićevu opusu. Raskorak Kumičićeve teorije i prakse Nemec prikazuje na primjeru članka O romanu, svojevrsnome manifestu naturalizma, te romana Olga i Lina, koji zadane postulate ne uspijeva slijediti, ostajući na razini shematične literature romantizma. Pronalazeći razloge takvim pojavama u pitanju recepcije tadašnje tek formirane čitateljske publike, Nemec ujedno upozorava i na, jednakim razlozima izazvan, začudan, ali logičan spoj radikalne pravaške kritike i sentimentalnih elemenata bliskih trivijalnoj književnosti u Kumičićevim djelima. Kumičićevom prozom bavi se i Julijana Matanović. Polazeći od vanjske podjele romana na suvremenu i nacionalno-povijesnu tematiku, te unutarnje na dobre i zle likove, analizom romana Kraljica Lepa ili propast hrvatskih kraljeva autorica upućuje na svojevrsna pretapanja, zamućivanja te stroge podjele, dokazujući na primjeru likova kako se u tome romanu Kumičić uvelike koristi iskustvima iz svojih romana sa suvremenom tematikom, također pronalazeći i karakteristike publicističko-znanstvenog stila u piščevu pristupu povijesnoj građi, dok će forma naslova romana imati sličnosti sa pučko-zabavnim modelom povijesnih romana.

Spomenuti raskorak između naturalističke teorije i spisateljske prakse vidljiv je i na primjeru Kumičićeva nevelika i ne osobito umjetnički uspjela dramskog stvaralaštva — epizode u okviru Kumičićeva opusa koju ipak treba spomenuti. To razilaženje ovdje prati i potpuno nepoznavanje dramske i dramaturgijske naravi, pa će Ana Lederer upravo to obilježje istaknuti kao ključni problem Kumičićevih drama. U prikazu dramskoga stvaralaštva koje obuhvaća četiri drame autorica se osvrće na obilježja dramskih tekstova te na njihove izvedbe u hrvatskom kazalištu, kao i popratne kritike, ističući kao najvažniju Kumičićevu dramu onu posljednju, Petar Zrinski, koja je imala i najuspjeliju prazvedbu zbog nacionalnih ideja koje promiče. Pronalazeći u njima sentimentalne i trivijalne elemente, te žanrovski određujući neke od njih kao salonske komedije ili historijske drame, autorica dokazuje njihovu pripadnost konvencijama drame 19. stoljeća.

Veze sa Starčevićem

Jezična obilježja Urote zrinsko-frankopanske bit će tema dvaju ovdje objavljenih radova — Diana Stolac analizira dvije razine proznog diskursa, jezik teksta romana te umetnute dijelove, u kontekstu tadašnjih jezičnih previranja oko normiranja hrvatskog jezika, odnosno sukoba filoloških škola, a Ivana Žužul piše o važnosti tekstoloških naputaka ističući vrijednost Kumičićevih jezičnih nedosljednosti i kolebanja koje nikako ne bi trebalo ispravljati — kako se ponekad čini u želji da se roman prilagodi suvremenoj jezičnoj normi. Kumičićevo stvaralaštvo poslužilo je Ivani Žužul kao primjer u zanimljivu istraživanju nešto šire problematike — književnopovijesne prakse, kojim prikazuje različite elemente koji oblikuju književnopovijesnu naraciju, strukturnu sličnost hrvatskih povijesti književnosti s tradicinalnim naracijama, njihove fikcionalne aspekte kao i odsutnost tzv. enciklopedističkog modela povijesti književnosti u hrvatskoj praksi.

Politička djelatnost Eugena Kumičića u ovom je zborniku, primarno orijentiranu na književne teme, zastupljena tek u tekstu Dubravka Jelčića, koji daje kratki osvrt na odnos i veze Kumičića s Antom Starčevićem, a pod pojam život iz naslova ovoga zbornika uvrštavaju se tekstovi s biografskim i faktografskim podacima — Goran Crnković u svojem radu prikazuje prepisku Kumičića i njegova prijatelja Vjekoslava Spinčića, dok se Agneza Szabo bavi životom i djelovanjem Kumičićeve žene Marije.

Održavanje okruglog stola u zavičaju pisca povezalo je i ujedinilo kumičićevske teme s onima koje se tiču kulturne baštine Brseča, pa ovaj zbornik nudi nekoliko takvih priloga (uz koje dolaze i kvalitetne fotografije), čime se književna problematika nije zadržala u svojoj izoliranosti, nego je na dobar način povezana sa suvremenošću i aktualnim pitanjima.

Ljubica Anđelković