POETSKA KRITIKA RAZUMA

POETSKA KRITIKA RAZUMA

Osnovni osjećaj prenesen antiteatarskim postupcima antimetaforičke poetske dramaturgije Vvedenskog zasnovani su na »osnovnom osjećaju nepovezanosti vremena i fragmentacije prostora« kakva će u dramskoj i kazališnoj praksi pričekati Becketta i kazališne pedesete

Iz Razgovora Leonida Lipavskog može se doznati dosta zgodnih podataka o druženjima u krugu umjetničkog pokreta nazvanog skraćenicom OBERIUT, punim nazivom Obyedineniye Realnoga Isskustva. Zahvaljujući njemu ostao je zabilježen nezaboravan prizor: posjet Aleksandra Vvedenskog prijatelju. Nemaran u odijevanju, ljubitelj čistih prostora bez pokućstva, poznat po osmijehu nevjerojatno ruinirane zubne fasade, s bocom vodke u ruci, Vvedenski se odmah s vrata zapućuje u dnevnu sobu i šutke sjeda na trosjed. Pije u tišini. Kad je boca napola prazna, Vvedenski izjavljuje: »Štedim se za večernji izlazak.« I to je sve što taj put ima za reći pjesnik, prozaik i dramatičar ruske poetike apsurda čiji su rukopisi spašeni od uništenja zajedno s Harmsovim spisima tako što ih je Druskin, već zahvaćen distrofijom mišića, u zadnji tren, iznio iz Harmsova stana u koferu natovarenom na dječje saonice koje je vukao za sobom dok se pješice sporo i mukotrpno probijao kroz snijeg. U posljednjem prizoru životne priče jednog od posljednjih ruskih avangardista koji se protiv cenzure branio antimetaforama, pratimo Vvedenskog na njegovu putu u Sibir, kamo je poslan odmah nakon policijskog uhićenja u toku evakuacije Harkova. Iscrpljen dizenterijom, umjetnik umire prirodnom smrću na zaprežnim kolima u prosincu 1941. godine, na isti datum kada je u Zagrebačkom kazalištu mladih šezdeset i jednu godinu kasnije premijerno izvedena Jelka kod Ivanovih.

Zagrebačku je publiku, u neplaniranom skladu s poetikom apsurda, snimao Glamur Cafe i tako se, zahvaljujući socijalnome kodu premijernog trenutka čije je obilježje građanska hipokrizija, oko uspjele scenske izvedbe zatvorio još jedan performativni okvir. U toj predstavi poslije predstave u foajeu kazališta moglo se čuti različite interpretacije: jedni su se pitali je li to prava avangarda i što se takvom izvedbom može reći danas, drugi su išli još dalje baveći se učitavanjem aktualnih poruka u Borojevićevu dramaturšku obradu teksta iz 1938. godine, duga svega dvadesetak stranica. Glumce je s pravom najviše zanimalo na koji se način prenijela na publiku energija zajedništva ansambla, pa se tu mogla razviti priča o mogućnostima glumačke improvizacije unutar intelektualnog koncepta izvorno zasnovana na nijekanju koncepta, na goloj gesti otpora prema logici svakodnevice. Vvedenski za sebe kaže da »izvodi poetsku kritiku razuma« temeljitiju od one filozofske koja je apstraktna. Scensko performiranje kritike razuma traži konkretne dramske situacije u kojima se može pokazati da su, kuća, koliba i toranj« tri različita pojavna oblika stvarnosti konceptualno nesvodiva na zajednički nazivnik zgrade. »Uvjerio sam se«, piše Vvedenski, »da su stari odnosi pogrešni, ali ne znam kakvi bi mogli biti novi odnosi. Nisam čak siguran tvore li ti odnosi samo jedan sistem ili više njih.« Osnovni osjećaj prenesen antiteatarskim postupcima antimetaforičke poetske dramaturgije Vvedenskog zasnovani su na »osnovnom osjećaju nepovezanosti vremena i fragmentacije prostora« kakva će u dramskoj i kazališnoj praksi pričekati Becketta i kazališne pedesete.

Sibila Petlevski