Pod okriljem belkanta

Pod okriljem belkanta

Nikad neću razumjeti uime čega i kojim pravom jedan čovjek muči drugoga neprekidnim stajanjem u tijesnoj samici, uskraćivanjem hrane, vode, sna — svega što treba svaki čovjek. Koja je ideologija toga vrijedna? Kakvi su joj ciljevi kad su sva, pa i takva, sredstva dopuštena?

Bio je Badnjak 1988. Svjetske novinske agencije prenijele su impresivnu sliku: mnoštvo ljudi sa svijećama u rukama okupilo se oko katedrale u Vilniusu i prvi put nakon II. svjetskog rata proslavilo Badnjak na otvorenom. Sve su kamere »hvatale« pomalo zbunjenoga djedicu kratke lenjinske bradice, koji ni gestom ni glasom nije pribjegao razmetljivoj patetici vođe; no pod vodstvom toga muzikologa, Vytautasa Landsbergisa, nacionalni pokret Sajudis izborio je većinu u parlamentu i poveo Litvu put samostalnosti. Gledala sam krajičkom oka. Kao demonstracije u Indiji, Pakistanu, Zimbabveu. No ipak sam zapamtila i bijelu katedralu, više nalik na neki klasicistički hram, i okrugli zvonik odvojen od nje, ostatak nekadašnjih fortifikacija, i prostran trg oko njih. A onda me 23. kolovoza 1989. okrznula vijest da je 2 milijuna Litavaca, Latvijaca i Estonaca napravilo ljudski lanac od Vilniusa do Tallinna, dug 650 km, prosvjedujući tako o 50. obljetnici sporazuma Molotov-Ribbentrop.

Potvrda buđenja

Bila je to potvrda litavskoga probuđenja. U listopadu te iste godine izbile su masovne rodoljubne demonstracije. Zahtijevala se ponovna neovisnost zemlje (nakon 1918), što je 11. ožujka 1990. rezultiralo proglašenjem litavske neovisnosti. Sjećajući se pružanja tolikih sovjetskih bratskih »pomoći« državama u njihovoj interesnoj sferi, moglo se očekivati krvoproliće. I dogodilo se. Dne 13. siječnja 1991. sovjetske trupe zauzimaju Ministarstvo obrane i TV toranj, ubivši pritom 14 nenaoružanih civila. No nekadašnjem zubatom gazdi s vremenom su se zubi dobrano pokvarili, pa je ljeti iste godine morao Litvi priznati neovisnost. To su činjenice o kojima će pisati u svim kraćim i dužim povijesnim prikazima najnovije historije. Nigdje, međutim, neće pisati o užasu djevojke koja je, bačena na tlo, vidjela iznad sebe gusjenice sovjetskoga tenka. Zaustavljanje grdosije na njezinoj nozi ravno je čudu u Kani Galilejskoj.

Sve su ovo bili moji putokazi prema Baltiku, kojih u vrijeme njihova pojavljivanja nisam još bila svjesna. No pišući o Tallinnu i o Rigi, bila sam svjesna da Vilniusu, trećem listu iz našega baltičkoga turističkoga trolista, nanosim nepravdu. Prešućivanjem. Nespominjanjem. Kao da mi se nije svidio, a o stvarima koje mi se ne sviđaju radije šutim. No Vilnius (starije Vilno) nije mi bio odbojan. Nije mi bio ni ružan. Samo, trebalo je proći neko vrijeme, trebao je posivjeti jedan svijetao ljetni baltički dan i postati tmasto oblačan pa da se najjači dojam litavskoga glavnoga grada — žilav, dugogodišnji otpor stranim gospodarima — pretoči u pismo, zgusne u tekst.

U Vilnius smo stigli autobusom iz Klaipede. Dramatično. Ne zato što bi cesta bila loša, promet gust, a vozač divljak koji pretječe sve što vidi ispred sebe. Ne. Ceste su široke, vozači disciplinirani, pa putujući trima baltičkim zemljama isključivo lokalnim autobusima, nismo u dva tjedna vidjeli ni jedan sudar. Ni obično češanje auta o auto. Dramatičnosti je pridonijelo moje neizvježbano uho. Kondukter je lijepo naveo trasu svoga autobusa, a meni se učinilo da je rekao nešto poput Kryžiu Kalnas (Brdo križeva, još jedan simbol litavske nacionalne svijesti i otpora i, kao takav, naš neizostavni cilj), pa smo se kao jedini putnici iskrcali na stanici sličnoga imena; no ubrzo smo shvatili da nam je od ostanka u zabačenom provincijskom mjestašcu bez ikakve mogućnosti smještaja spas ulijetanje u jedini autobus koji samo što nije krenuo prema Vilniusu.

Muzej žrtava genocida

Djevojke u turističkim informacijama blago začuđene, ali sa simpatijama dočekuju sredovječni par turista pod ruksacima. Razletjele su se telefonirajući da nam nađu povoljan privatni smještaj, obasule nas informativnim materijalima i uza sve kulturnopovijesne znamenitosti (sveučilište iz 1570, katedrala, Gornji dvorac iz 14. st., mnoge crkve) posebno upozorile na jedan muzej — Muzej žrtava genocida. Ako koju crkvu i preskočimo (tolike smo vidjeli, a koliko ih se zaista sjećamo?), znali smo: ovaj muzej nećemo. I doista. Vidjeli smo ga prije svih uobičajenih turističkih mamaca jednoga grada.

Vilnius leži na dvjema rijekama. Po manjoj (Vilniji) dobio je ime, a druga, veća, jest Neris. Na samoj obali Nerisa nalaze se zgrade parlamenta i nacionalna knjižnica — koje su i u posljednjoj sovjetskoj »pripomoći« 90-ih godina doslovno svojim tijelima branili litavski rodoljubi. Na širokoj ulici Gedimino, prozvanoj po velikom vojvodi Gediminasu iz 14. st., osnivaču dinastije koja će vladati Litvom dulje od 250 godina, obilježena je točka do koje su prodrli sovjetski tenkovi. Ovim bulevarom, ravnim kao napeta špaga, mogli su dotutnjati do katedrale — samoga srca grada. Bez zavijutaka. Kao na paradi. Prvomajskoj ili oktobarskoj.

Sam prospektas, zaostajući u svemu svojom običnošću za poznatijim nevskim bratićem, na jednom se mjestu širi u prostran perivoj na trgu Lukiškiu. Na visini toga širokog urednog parka s cvijećem i bijelim drvenim klupama valja zastati. Jedno je vrijeme u sredini gordo, u uvijek istoj poletno-revolucionarnoj pozi, stajao Lenjin. Sada je tu samo cvjetna rundela. S druge strane parka nalaze se velebne zgrade slične palačama na našem Zrinjevcu (i Udba je voljela izvana velebno). Željezna ograda oko travnate površine ne bi zavređivala pomnije razgledanje (s remek-djelom umjetničkog obrta iz Opatičke ulice u Zagrebu ničim se ne može mjeriti) da ne stoji na zidu u visini pasa. Zid je taj koji treba izbližega vidjeti. Metri i metri ugrađenih pločica s imenima. Algirdas, Arvidas, Jaunutis, Vytautas, Mikolajus, Martinus, Vincentas, Pranas, Mečislovas, Teofilius... Ne poznajem nikoga. A opet, kao i klimav zid od naslaganih cigala s imenima žrtava Domovinskog rata na zagrebačkoj Selskoj cesti, sve su to bili nečiji sinovi, kćeri, očevi, majke, braća, sestre. Da se ploče poslažu vodoravno, ti bi neznani ljudi popločali cijeli prospektas do spomenika negdašnjem litavskom vojskovođi. Zgrada iza ograde nalikuje sudu. Golemo ozbiljno zdanje i građeno je (1899) u vrijeme carističke Rusije da bude sud. Tu se oduvijek dijelila pravda (o istrazi bolje ne govoriti): najprije ruska, pa njemačka, zatim poljska, potom sovjetska, pa opet njemačka (Gestapo), a od 1944. do 1991. u zgradi su dijelile svoje porcije pravde NKVD, KGB i slične kratice. Na katovima te impozantne kuće nekakvi su istraživački instituti, no ne znam kako bih u ijednom kabinetu mogla raditi znajući da je poda mnom u podrumu u stotinjak godina ostavilo zdravlje i život na stotine tisuća žrtava. Portir (priča se, jedan od negdašnjih zatvorenika) ozbiljan je, tih, asketski. Zapravo zloslutan.

Sobe za mučenje

Spuštamo se u podrum. Muzejom se zove od listopada 1992. Sve je uglavnom onako kako je bilo dok je prostor »bio u funkciji« (ispitivanja, batinanja, mučenja, trpljenja i ubijanja). Vlaga kao u svakom podrumu. U tijesnu samicu u kojoj se može samo stajati ulazim prvi put. Nadam se i posljednji. Jer već i dvominutno stajanje u tami, s nosom pripijenim uz vrata, s pomišljanjem na fiziološke potrebe koje čovjek nema gdje obaviti, dovoljno je da izazove klaustrofobiju. Nikad neću razumjeti uime čega i kojim pravom jedan čovjek muči drugoga neprekidnim stajanjem u tijesnoj samici, uskraćivanjem hrane, vode, sna — svega što treba svaki čovjek. Koja je ideologija toga vrijedna? Kakvi su joj ciljevi kad su sva, pa i takva, sredstva dopuštena?

Jedna je soba bez prozora, ali je zato debelo tapecirana. Sva. Vrata, zidovi, strop. Da se priguše udarci i jauci. Druga opet izgleda kao da će se u njoj obaviti rudarski skok preko kože. Široko kožnato remenje pričvršćeno o zidove čuva zatvorenika od pada — dok visokokvalificirani, poslušni i zdušni batinaši obavljaju »samo svoj posao«. Jedna je izba rezervirana za stražare. Ni oni nemaju sobu s pogledom. Mogu se tek popeti na sklepane drvene 2-3 stube i motriti u visini travnate tratine šulja li se tko oko zgrade. Svaki stražar ima svoj dio stuba i bulji uvijek samo na jednu stranu. I tako po nekoliko sati. Pobratimstvo (tupih) lica u podrumu.

A onda ulazite u prostoriju punu krpenih nazuvaka. Šlape preko cipela. Nema remećenja mira. Danas. A nekoć su ovom istom prostorijom odjekivale teške cokule, udarali kundaci, vikali i psovali čuvari, hroptali osuđenici na smrt. Danas nečujno klizite po debelom prozirnom staklu, ispod kojega su u pijesku ostale izgažene, poderane cipele bez vezica, nečije razbijene i izvinute naočale, pokoja zlatna kruna s pokvarenim zubom, dio olovke. Doklizali smo do zida. Gubilišta. Tu gdje sada stojimo mi stajao je streljački vod. Da tapeciraju i cijeli podrum, da vam navuku ne znam kako debele pustene papuče — ovaj nijemi užas opominjući i optužujući vrišti, vrišti i vrišti.

Zvijezda ili podrum

Neprekidno englesko blebetanje jednoga izdanka napuhane kolonijalne vrste bez imalo pijeteta toliko mi je išlo na živce da sam tipa poželjela tresnuti po bjelosvjetskoj gubici. Ti na sve to gledaju pomalo posprdno, s nevjericom. Takvima je sve to nestvarno, fiction — materijal za filmsku industriju. Zaglupljujuću, jer — ma pustimo, ionako ima sve manje onih koji nešto znaju. Izašli smo brže nego što smo ušli. Mehr Luft und Licht! A onda je iz susjedne zgrade doprla umilna kantilena. Sat korepeticije sa solo-pjevačicom. U prvom susjedstvu ovoga stoljetnoga mučilišta nalazi se Muzička akademija. Vissi d’arte, vissi d’amore (Življah za umjetnost, življah za ljubav). E moja Tosca, i tebe je prevario jedan policist; i tvoj je Mario usmrćen pravim mecima kao »politički«, dakle najopasniji neprijatelj — pod rimskim zvijezdama, doduše, ali zvijezda ili podrum pred puščanom je cijevi svejedno.

Mučan dojam toga dana nije uspio odagnati ni sveprisutni Mickiewicz, ni sveti Kazimir, ni sveti Stanislav, ni sveta Ana, ni sveti Bernardin, ni sveti Petar i Pavao, ni svi sveci i svetice zajedno. Ni Aušros Vartai, nekoć dio gradskih utvrda, a danas najpoznatije hodočasničko mjesto, kapelica Djevice Marije nad gradskim vratima, verzija naših Kamenitih vrata, samo na 1. katu. Ni iznenađujući spomenik Franku Zappi, podignut kao odgovor na pitanje: »Zašto spomenik Zappi?« — »A zašto ne?« Sve te arhitektonski dotjerane građevine, sve kulturne spomenike zasjenila je niska mogila nabacana kamenja s jednostavnim crnim nevelikim željeznim križem na vrhu, spomenik žrtvama genocida u drvoredu uz muzej. I podna oznaka kod parlamenta — »dovde su došli«. Ovaj put.

Nives Opačić