Obično nepoznati lopovi

Obično nepoznati lopovi

Socijalna oštrica braće Russo daleko je slabije izoštrena od Monicellijeve. No, barem im se dogodila prokleto šarmantna komedija, koja povrh svega u ponekim trenucima znade biti i urnebesna

Suvremena američka komedija koja nam je dostupna u mraku hrvatskih kinodvorana snažno je polarizirana na dvije struje. Jednu čine moronsko-zahodske komedije, čiji se vulgarni humor temelji na tradiciji Porky’s i Animal Housea. Drugu čine komedije-vinjete, nadahnute komičnim stripovima i mahom nerazumljive široj publici, čiji se uvrnuti humor temelji na snažnoj stilizaciji forme i prostora (Obitelj čudaka, Svijet duhova, Punch-Drunk Love). No, što se zbiva sa staromodnom američkom komedijom s elementima slapsticka, čiji je populistički humor svakom razumljiv, a ne vrijeđa gledateljevu inteligenciju i ne tjera ga da se smije s knedlom u grlu? Ona kao da je iščezla s velikih ekrana, ne računajući dakako na staromodnu romantičnu komediju sa svojim grčkim i inim vjenčanjima, koja još pali kod publike, iako je pala na prilično niske grane. Jer, holivudska tvornica komedije otvorila je vrata u trenutku kada su se policajci Keystona poskliznuli na koru od banane i kad je glava Bustera Keatona umalo doživjela bliski susret s njišućom daskom, a Harold Lloyd izgubio svoje preširoke hlače, jer je to publika od njega tražila. U šarmantnoj debitanskog komediji braće Anthonyja i Joea Russa Dobrodošli u Collinwood, nema kora od banane ni dasaka, ali ima spuštenih hlača.

Zgubidani i luzeri

Film braće Russo nadahnut je poetikom talijanskog neorealizma i pokušava je transponirati iz opustjeloga ljetnog Rima pedesetih u opustjele i zapuštene industrijske krajolike nimalo glamuroznog Clevelanda na početku trećeg milenija. Dakako, njezini autori u nekom su klivlendskom art-kinu zasigurno vidjeli Rififija Julesa Dassina. No, njihova priča o družini obično nepoznatih lopova nadasve funkcionira kao neka vrsta inteligentnog remakea simpatične komedije Marija Monicellija I soliti ignoti, koja je u povijesti filma već doživjela brojne intervencije i varijacije, u rasponu od Luisa Mallea (Crackers) do Alana Taylora (Pallookaville). Imamo, dakle, grupu lokalnih zgubidana i luzera, koji pokušavaju izvesti pljačku stoljeća. Čak se jedan od njih zove Toto, kao hommage slavnom talijanskom komičaru, samo što se lik Totoa u filmu braće Russo ne podudara s likom koji je Toto portretirao u Monicellijevoj komediji (ulogu Totoa iz Monicellijeva filma preuzima u Collinwoodu tetovirani George Clooney kao instruktor lopovske bande). Njihova lopovska škvadra mahom je sastavljena od stalnih glumaca P. T. Andersona (Luis Guzman, William H. Macy). Sam Rockwell pridodao je svom liku dostatnu dozu multietničkog šarma, portretirajući propalog narcisoidnog boksača Peru Maholovića, čiji se dijalozi kreću u rasponu od »I’m so pretty«, do »You’re a real pizda«. A film krade neponovljivi Michael Jeter kao umirovljeni lopov Toto, koji će u najnezgodnijem trenutku ostati bez hlača, premda u filmu braće Russo nedostaje gozba s hamburgerima, kao odgovor na tanjur maneštre koji je izgladnjelim Monicellijevim lopovima ostao kao tužna utjeha za nespretno izvedenu, ali pomno isplaniranu pljačku, čiji se akteri u svojim namjernim stereotipima doimlju poput likova iz nekog crtića.

Bez socijalne oštrice

No, Monicellijev neorealistički finale ipak ostavlja gorak okus u ustima, kad njegovi lopovi nakon neobavljena posla izlaze iz stana i tumaraju opustjelim rimskim ulicama u jeku feragosta, pridruživši se bez ijedne lire u džepu družini nezaposlenih očajnika koji traže bilo kakav posao, poput ilegalnih emigranata danas. Socijalna oštrica braće Russo daleko je slabije izoštrena od Monicellijeve. No, barem im se dogodila prokleto šarmantna komedija, koja povrh svega u ponekim trenucima znade biti i urnebesna.

Dragan Rubeša