Nije režija za svakoga

Nije režija za svakoga

Prazna i preduga predstava u kojoj glumci loše ponavljaju davno naučene gegove

Poznati citat o malim glumcima i malim ulogama vrijedi i dan-danas. Znati gdje ti je mjesto, iako zvuči skromno i skrušeno, pa čak i ograničavajuće, zapravo je pravi početak za bilo što bolje, više, jače. Tako je ne samo s glumcima, iako su majstorove riječi bile upućene ponajprije glumačkom egu, koji zbog naravi posla mora biti veći i od onog osoba u reklamama za mreže mobilne telefonije. S druge strane, umjetnost dobrim dijelom i počiva na principu pokušaja i pogreške (o čemu govori i fraza o omjeru rada i talenta potrebna za umjetničku uspješnost). Dobar primjer pokušaja ali i velike pogreške novost je na repertoaru Gradskog kazališta Komedija, Čaruga Ivana Kušana u režiji Damira Lončara.

Egzistencija je siva...

Kušanov Čaruga, raspjevani pučki igrokaz s pucanjem i umorstvom, kao i svaki dobar tekst, nudi nekoliko načina prezentacije od kojih su dva glavna: satirički žalci ove komedije mogu se slijediti i putem njezine gangsterske komponente, u kojoj je naslovni harambaša samo jedan od zlikovaca, te tako postaviti suvremeno čitanje koje bi izravno asociralo na današnjicu ili pak tražiti autentičnost izvornog vremena Kraljevine dvadesetih godina prošlog stoljeća i ostati na povijesnoj komediji. No, ni jedno ni drugo ovdje nije napravljeno. Ipak, čak i ako je takvo, prije dramaturško nego redateljsko planiranje prezahtjevno, onda je barem trebalo inzistirati na točnosti glume, točnije na uvježbanosti i sigurnosti izvođača u elementarnom smislu, kao utočištu barem funkcionalne režije i koliko-toliko konzistentne predstave.

Ljubavni zapleti, trokuti i četverokuti, lažni identiteti i skrivanje motiva, koji jednako prokazuju sve slojeve društva, kao i kabaretski međuci, posebnost su Kušanova teksta zbog kojeg ga pamte generacije. Pored antologijske praizvedbe Teatra u gostima ovdje treba spomenuti i nekoliko godina staru ispitnu produkciju Čaruge na zagrebačkoj ADU, u kojoj su zasjala imena što danas čine mladu snagu hrvatskoga glumišta, a čija je igra, čak i u studentskim produkcijskim uvjetima, zračila izvedbenom energijom koju Komedijin ansambl, iako s mnogo više staža i iskustva u sličnim ulogama, može samo sanjati.

Tako se na primjeru Komedijina Čaruge može iščitati nekoliko problema dijela suvremenosti hrvatskog glumišta u cjelini: neinventivnost i neuvježbanost, čak i kad je riječ o najjednostavnijim zadacima. Problem se onda pojavljuje kada glumac koji tom i takvu prosjeku ipak ne pripada potraži nešto više, na primjer režiju.

...al’ mrtvac još više siv

Izuzme li se glazba Ozrena Depola, koja je na svu sreću nepromjenjiva konstanta Čaruge i stoga jedina, uza sam tekst, kvalitetna komponenta predstave, ostale dionike autorskoga čina, a najviše scenografa Ivu Knezovića i prije svih redatelja, ovdje jednostavno krasi — bezidejnost. Lončar kao redatelj ima sasvim originalno shvaćanje režije citirano i u programskoj knjžici. On, naime, jer je »učio od najboljih radeći s njima« (čitaj jednom je asistirao Menzelu), baš kao i oni, svoju režijsku intenciju sažima na »puštanje glumca da točno izgovori tekst«, bez nametnutih tumačenja. Iako režiju kao takvu zaozbiljno ne bi opisali ni prije Čarugina vremena, koliko god u svojoj jednostavnosti ta maksima bila zavodljiva onaj tko se iza nje skriva mora ipak biti veći redatelj od Lončara.

Inače se ne bi dogodilo da živ i vrckav tekst, što balansira između vodvilja i satire, postane prazna i preduga predstava u kojoj glumci Komedije (Ivica Zadro, Mila Elegović Balić, Željko Duvnjak, Vid Balog, Saša Buneta, Zlatko Ožbolt) loše ponavljaju svoje davno naučene gegove, pa tako iz toga lošeg spoja treba izdvojiti jedino Lončara kao inače (kad ne uzima što mu ne treba dati) s pravom vrijedi za prvaka matičnog kazališta te dokazano kvalitetna Davora Svedružića i ovdje slučajno uspješno zdemfanu Jasnu Palić Picukarić.

Zbog svega toga, a u smislu načela pokušaja i pogrešaka, najjači je pljesak na premijeri s razlogom pokupio Ivan Kušan, koji je, čini se kao i Čaruga, neuništiv — usprkos svemu što im se u Komediji dogodilo.

Igor Ružić