Nepodilaženje kiču

Nepodilaženje kiču

Precizno postavljenoj predstavi koja mudro suvremenim senzibilitetom i načinom igre progovara o ozbiljnim temama pridružila se i glazba Igora Karlića

Mladi kralj Henrik V. nakon što bi zadirkivao djevojčice i obrijao se, obično bi zavirio u državnu blagajnu. Jednoga je dana ustanovio da je prazna a da njegov dvor prokišnjava. Zatim je ugledao prekrasnu francusku tvrđavu, a onda i isto toliko lijepu francusku kraljevnu Katarinu. I odlučio da oboje mora dobiti, makar i silom. Planove će mu pomutiti smrt francuskoga kralja i dolazak Daljeg rođaka, koji mu ispred nosa uzima francusko prijestolje, a s njim i kraljevnu. Ali ima on svoje vojnike... Shakespeareovu poznatu tragediju o engleskom kralju Henriku V. posudio je belgijski dramatičar Ignace Cornelissen da bi skrojio mudar i zabavan tekst za djecu, koji kroz načelo dječje igre pokazuje sav apsurd ratovanja odraslih, koji se, kao i djeca na kraju priče, dok pokušavaju popraviti razorenu tvrđavu, pitaju: A oko čega smo se zapravo borili? Kazalište Mala scena Cornelisenov tekst smješta u ciklus Viteških priča što ga je započela Parsifalom Tene Štivičić u kojem dječak u pustolovinama i borbama s drugim uči pravila fair-playa i etike, što funkcionira kao svojevrsni čin inicijacije. Ako je u Parsifalu bilo riječ o inicijaciji, u Henriku V rekli bismo da je riječ o imitaciji. Jer Cornelissenov tekst podsjeća nas da su dječje igre često sastavljene od oponašanja odraslih (Spencer bi rekao da je igra dramatizacija aktivnosti odraslih), ali i na to da se opasne igre odraslih, njihova nedgovornost i potreba za uništavanjem ponekad nimalo ne razlikuju od bezobzirne kapricioznosti djeteta koje se nateže oko igračke ne bi li je prisvojilo.

Mudro i duhovito

Smije li se gledati kakav rat, pita dječji glas s magnetofonske vrpce na početku predstave. Smije — ako se napravi tako mudro i duhovito kako je to napravio redatelj Ivica Šimić s glumcima i cijelom autorskom ekipom. Svjestan da radi predstavu za senzibilitet današnjega gledatelja-djeteta, Šimić je tekst razigrao u svim segmentima. Minimalistička scenografija (Dinka Jeričević), koja se sastoji samo od nekoliko polukružnih valjaka što se pretvaraju u sve što treba (brod, tvrđavu...) oslobodila je pozornicu za dinamičnu glumačku igru koja je točnom mjerom znala preslikati psihologiju djece i njihovih često razornih igara. I dok će djeca uživati u neprestanom nadmetanju junaka u borbi za komadić valjka-tvrđave, u njihovu zadirkivanju i naguravanju, infantilnoj hirovitosti pa i uništavanju protivničkih vojnika što su ih predstavljale plastične bočice, one odraslije osupnut će za trenutak lakonska bezobzirnost s kojom ti dječaci poput njihovih odraslih parnjaka započinju rat. »Ali u ratu umiru ljudi«, reći će Pripovjedač, na što će mladi Henrik odgovoriti »Pa što onda!« usredotočen samo na pobjedu i ne obazirući se na tisuće vojnika koji padaju jedan za drugim, »ne znajući više protiv koga i zašto se bore«. U Cornelissenovu tekstu važna je uloga Pripovjedača, koji plete niti priče i zapravo je neka vrsata manipulatora likovima. U ovoj predstavi on nije samo sveznajući pripovjedač, nego redateljskom zamisli svojevrstan medijski pratitelj zbivanja s fotoaparatom oko vrata kao predstavnik one sile koja ima moć kreirati događaje i izabirati glavne junake priča. Tako će on na kraju krunu francuskoga kralja staviti na Katarininu glavu sugerirajući u kojem bi se smjeru mogla dalje razvijati priča i tko će biti njezin glavni junak.

Dinamična glumačka igra

Ronald Žlabur (Henrik V), Danijel Radečić (Dalji rođak)i Helena Mirić (Kraljevna Katarina), odjeveni u u jednostavnu crnu odjeću koju je osmislila Irena Sušac, plijenili su sugestivnom i dinamičnom igrom, efektnim komičnim gegovima i mimom koju je precizno s mnogo duhovitih detalja u maniri crtića koreografirala Larisa Lipovac, dok je Nikša Butijer kao Pripovjedač u skladu s ulogom suzdržanom igrom kontrapunktirao infantilnom trojcu upletenu u borbu za najdražu igračku. Precizno postavljenoj predstavi koja mudro suvremenim senzibilitetom i načinom igre progovara o ozbiljnim temama pridružila se i glazba Igora Karlića, naglašavajući zbivanja koja će s jednakim zanimanjem, vjerujemo, pratiti i djeca i roditelji. Kvalitetan tekst, svježina i talent mladih glumaca te iskusna autorska ekipa koja ne podilazi ukusu i kič-estetici što prevladava u predstavama za djecu, ali i odrasle, recept je kojega se Mala scena strogo pridržava, čega je rezultat i ova njihova predstava.

Gordana Ostović