Naturalizam s nadrealizmom

Naturalizam s nadrealizmom

Usprkos dramaturškoj nedorađenosti drugoga dijela, Rijeka je dobila sjajnu predstavu suvremenoga senzibiliteta

Nina Nuić, Komšiluk naglavačke, red. Saša Anočić

Na off-repertoaru HNK Ivana pl. Zajca Rijeka premijerno su iste večeri izvedene dvije predstave — Vujčićev Asfodel i Komšiluk naglavačke Nine Nuić. Poveznica između dvije inače posve različite predstave jesu domaći dramski pisci koji progovaraju o recentnoj hrvatskoj stvarnosti te relativno mladi redatelji koji su tek na putu afirmacije. Iznimno je pohvalna činjenica da se riječki HNK sve više otvara mladim ili još ne posve afirmiranim redateljima i piscima. S obzirom da je Asfodel premijerno izveden prije nekoliko mjeseci u Puli i da smo o njemu već pisali u »Vijencu«, a u riječkoj premijeri izmijenjeni svršetak nije mnogo pridonio podizanju kvalitativne razine predstave, pozabavimo se Komšilukom naglavačke, koji je ionako u svim segmentima mnogo kvalitetniji tekst i predstava od papirnatoga Vujčićeva Asfodela.

Pravo otkriće

Mlada dramatičarka Nina Nuić, kojoj je to prvi uprizoreni dramski tekst, pravo je otkriće. Komšiluk naglavačke, žanrovski podnaslovljen kao slice of life, dramski je tekst koji u potpunosti, na nekoliko razina, pripada ovom trenutku prizivajući raznolike utjecaje današnjih, moglo bi se reći, kultnih osobnosti iz svijeta filma i književnosti — od Altmana i Carvera, preko pripadnika dramaturgije krvi i sperme, pa sve do nama bližih balkanskih inačica — Gorana Paskaljevića ili Biljane Srbljanović. No, to ne znači da je Komšiluk naglavačke nesamosvojni hibrid, već tekst u kome se raznoliki utjecaji prelamaju da bi stvorili nešto izvorno i svježe — dramu o stanovnicima nebodera različitih etničkih pripadnosti koji se bacaju ili su bačeni kroz prozore, pa tijekom leta nadolje raspravljaju jedni s drugima. Srećom, najveća vrijednost teksta nije samo ta temeljna iskričava ideja. Nuić vješto ujedinjuje naturalističke prizore iz svakodnevnog života malih ljudi prepune psovki i grubosti s idejnom porukom koja odražava samu autoricu, a odnosi se na reference iz Biblije (»Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima«; kula babilonska) ili pak Rushdijevih Sotonskih stihova (padanje dva glavna lika iz aviona i njihov razgovor tijekom pada). Nuić, dakle, spaja naturalizam s nadrealizmom koji pak služi samo da bi se globalnom metaforom jače poentiralo stanje stvarnosti obilježeno općim gubitkom moralnih vrijednosti. Sjajno ispisuje dijaloge i u mozaičnoj nam dramaturgiji punokrvno predočuje psihološku strukturu dramskih lica, iako se svako od njih pojavljuje tek u jednom ili dva prizora. Osim toga, Komšiluk naglavačke prepun je ironije, bizarnih, a zapravo dokumentarističkih situacija i crnoga humora koji proizlaze iz hrvatske svakodnevice — Nuić, naime, nadahnuće između ostalog pronalazi i na stranicama crne kronike. No, njezina ironija nikad ne ubada na prvu loptu i, iako je tekst prepun psovki, Nuićevoj one ne služe zato da bi udovoljila gledateljstvu ili ga šokirala. Psovke su integralni dio svijeta o kojem ona progovara, a čiji se pripadnici u nedostatku izražavanja samih sebe koriste psovkom kao jedinim mogućim izrazom vlastite frustracije i bijesa.

Sjajni glumci

Redatelj Saša Anočić točno je prepoznao vrijednosti teksta i posve ispravno osmislio predstavu u kojoj su upravo tekst i glumci u prvom planu. Možda i stoga jer je i sam glumac, Anočić je iz glumaca izvukao maksimum — predstava vrvi sjajno osmišljenim kreacijama koje odlikuje posve realistička, strastvena, punokrvna, filmska gluma. Svi su glumci sjajni, a neki i više od toga: Davor Jureško i Damir Orlić u žestokom sukobu povrijeđenoga oca policajca koji gubljenjem značke gubi sama sebe i sina inspektora koji je zadužen da mu tu značku oduzme; Biljana Torić i Zdenko Botić, zaslužan za jednu od najdojmljivijih kreacija koja upotpunjuje njegov ovosezonski ponovni zenit; agresivni otac Nenad Vukelić, nesigurni sin — šaner Denis Brižić i njegov prijatelj prepun nervoznih kretnji i mladenačke nesigurne buntovnosti Alex Đ aković; Giulio Marini, Galliano Pahor i Sabina Salamon u prizoru gdje prevareni, bolesni pacijent prijeti nemoralnom, prepotentnom doktoru; Rakan Rushaidat zabljesnuo je ulogom razmaženoga sina koji je pobjegao s mjesta nesreće što ju je skrivio, pa se našao u stanu vlastite žrtve — Ane Kvrgić, koja se vrlo dobro snalazi u navedenim ulogama, i njezina bijesnog brata — Dražena Mikulića, koji je ostvario jednu od svojih ponajboljih uloga; Zrinka Kolak Fabijan ulogom je pijane Juliške koja tuguje i bjesni nad urnama muža i sina ostvarila još jednu od svojih nezaboravnih kreacija; Alen Liverić i Andrea Blagojević Mangano u ganutljivu prizoru para koji gubi dom; te Bosnimir Ličanin kao jedan od graditelja nebodera Huklija čijim sugestivnim monologom izravno usmjerenim publici drama počinje i završava. Zahvaljujući sjajnim glumcima Komšiluk naglavačke zaista je scenski oživio na način na koji ga autorica određuje — kao pravi slice of life — isječak iz života. Scenski prostor koji je nepotrebno i odveć doslovno ilustrativan (prikazuje nebodere u daljini i središnji neboder s velikim prozorom) osmislili su Bojana Borovac i Saša Anočić, primjerene, realističke kostime Irena Sušac, a oblikovanje svjetla potpisuje Ivo Nižić.

Dojam improviziranosti

Anočić sjajno osjeća atmosferu Komšiluka naglavačke koju je vrlo uspješno uspio scenski oživiti — to je atmosfera Balkana kojom smo, ukoliko je i ne zapažamo u vlastitoj svakodnevnici, uvelike okruženi. U drugom je dijelu predstave stoga glazba iznimno važna, a na kraju na sceni nastaje pravi dernek — svi glumci izlaze, pjevaju, plešu, skaču parodirajući poznate pjesme, primjerice Thompsona i Bijelog dugmeta, ali ovaj put one govore o likovima iz teksta. Navedeni segment predstavi će možda pribaviti status hita, osobito među mladima, no scenski bi dernek-kaos ipak morao biti izrežiran, a ne posve prepušten glumačkim improvizacijama, kao što bi prizori letenja trebali biti preciznije koreografski osmišljeni, čime bi se izbjegao dojam pretjerane i za ovakvu predstavu neprimjerene stilizacije. Dojam improviziranosti, naime, vrlo je često najsnažniji kad je sve točno unaprijed određeno, pa se glumci u tome toliko sigurno i slobodno kreću da stvaraju dojam lakoće i improvizirane igre. Najvažniji prigovor ovoj inače vrlo uspjeloj predstavi odnosi se na dramaturšku strukturu drugog dijela, koja je posve zbrkana i raspršena, te dovodi čak do trostrukoga svršetka predstave.

No, usprkos dramaturškoj nedorađenosti drugoga dijela, Rijeka je dobila sjajnu predstavu suvremenoga senzibiliteta koja će, vjerujem, privući mlade u kazalište.

Tajana Gašparović