Mala zadovoljstva

Mala zadovoljstva

Rifkin pod lupu stavlja kontrapuktno i kompleksno prijateljstvo koje će se prelomiti na vrlo osebujan način

Legenda kaže da je mlađahni redatelj ovoga filma — Adam Rifkin (Detroit Rock City, Denial — Something About Sex) nakon susreta s dva boemska starca iz Brooklyna — Vinnyjem Argirom i Donniejem Montemaranom, ostao toliko impresioniran njihovim bogatim osobnostima i zanesen živopisnim pričama da ne samo da je kombinirajući neke od njih napravio film, već je i ovaj neobičan dvojac angažirao da glume u njemu, iako isti dotad nisu imali glumačkog iskustva. Argiro je tako postao dobrodušan i naivan Mic, a Montemarano opasni psihopata Tommy; pri čemu Rifkin pod lupu stavlja njihovo kontrapuktno i kompleksno prijateljstvo koje će se prelomiti na vrlo osebujan način — u samo jednoj noći u hotelu Zlatni orao.

Lugosi i Bukowski

Smješten u onom manje glamuroznom dijelu L. A.-a, hotel je stjecište bizarnih marginalaca bukowskijanskog profila; s dalekim odjecima Wendersova Hotela od milijun dolara — prostitutki i svodnika uglavnom, ali i propalica i protuha svake vrste (jedan od njih nositelj je i možda najinspiriranije epizode u kojoj, vječno pred televizorom, zdušno prati Fray Wray, Belu Lugosija i druge zvijezde nijemog filma), među kojima se pak posebno ističe glavni svodnik polusvijeta — Rodin Vinnija Jonesa — tog karizmatika novog britanskog filma, koji svaki od filmova u kojima se pojavi barem malo poboljša i učini gledljivijim (funkcionirajući poput ekvivalenta soli hrani). Rifkin je pritom težio izrazito nebrušenom, sirovo-autentičnom izgledu (izvrsno iskristaliziranom kroz talentiranu kameru Checca Varesea), stvarajući nešto rubno između pseudo-indie i malog niskobudžetnog projekta, nažalost i opet viđeno bezbroj puta.

Stoga (gotovo) nehotična mala zadovoljstva koja film nudi zapravo postoje u bljeskovima (a katkad postaju i dvosjekli mač — jer primjerice, koliko god Argiro i Montemarano upravo zbog svog neiskustva donosili dašak svježe autentičnosti, jednako tako — i opet upravo zbog toga, djeluju kao djeca na školskom pokusu te njihov nedostatak glumačkog toucha i više nego bode oči), odnosno nikako ne mogu nadomjestiti krupnije omaške — očigledni amaterizam koji stalno tinja ispod površine kao ni redateljevu drsku pretencioznost; te u konačnici rezultiraju prvoloptaški začudnim, kvazi-inovativnim i pseudo-lucidnim, no na mnoštvu nivoa manjkavim ostvarajem skromne kvalitete.

Katarina Marić