Ljubav čeka kod kuće

Ljubav čeka kod kuće

Pervanov balet najjači je u lirskim dijelovima i u iznimno dojmljivim slikama u kojima vlada suglasje glazbe, pokreta i scene

»Vi ste eto bili predviđeni za jedno blistavo puce na prsniku svijeta, ali rupice nisu uspjele, i stoga morate u sanduk za otpatke«, zaključit će na kraju Peer Gyntova puta Ljevač pucadi u namjeri da taj neuspjeli, loš odljevak pretali, pretopi u neku novu masu. Ibsenov dramski spjev napisan je 1867, no njegov je buntovni junak moderni antijunak (i našeg doba): simpatični negativac, zavodnik, zaneseni sanjar i hladni ubojica, biće s nizom krivo potrošenih talenata. U interpretacijskom smislu pak vjerojatno je riječ o jednom od najvećih scenskih izazova.

Žene na putu

Ibsenov suvremenik i sunarodnjak Edvard Grieg skladao je, nadahnut Peer Gyntovim doživljajima, prekrasnu scensku glazbu, poslije izvođenu u obliku dviju suita. Tako je otvoren put plesnom uobličavanju glazbe i novom promišljanju drame.

U Rijeci je u petak 24. siječnja Balet HNK Ivana pl. Zajca premijerno izveo Peer Gynta u koreografiji Slavka Pervana. (Osvrt je napisan na temelju prve reprize, izvedene 26. siječnja.) Libreto Darka Lukića prilagodio je priču plesnom mediju. Poštujući tijek radnje, on sažima situacije svodeći ih na osnovne odnose Peer Gyinta i ostalih likova, uglavnom žena, koji mu se srećom ili nesrećom, odnosno sudbinom nađu na putu. One su vrlo jasnih karaktera i ciljeva. Majka Aase (Elena Pichler) u neprestanoj kombinaciji majčinske ljubavi i neuvjerljive ljutnje na sina jedinca; vjerna, čista Solveig (u nježnoj i poetičnoj izvedbi Anne Ponomareve), Ingrid (temperamentna Irina Köteles), nezadovoljna, strastvena mladenka koja samo čeka priliku da pobjegne s vlastitog vjenčanja, pa pastoralna Djevojka u zelenom (Anka Popa), egzotična princeza Anitra (Oxana Brandiboura). Kroz odnose u kojima se ogleda i nježno i divlje gintsko ja mijenja se i sve više deformira mlada duša koja u potresno sumanutoj čežnji za novim, boljim i višim brka i ciljeve i sredstva. I dok on luta svjetovima skupljajući i gubeći bogatstvo i vlast, jedino što je čvrsto i istinito, dovoljno moćno da ga zaštiti za vječnost — ljubav njegove Solveig — čeka ga kod kuće.

U naslovnoj ulozi nastupio je kao gost prvak zagrebačkog baleta Svebor Sečak. Sečakova pojava i temperament bliski su Ibsenovu liku, no istina je da je bio mnogo uvjerljiviji u drugom dijelu večeri, kao ostarjeli, prevareni, umorni Peer Gynt. U prvom dijelu, koji bi morao prštati gintovskom vragolastom energijom i maštom, lakoćom leta na srndaću preko grebena i ledenjaka, ostao je pomalo hladan i zakočen, više u formi i stavu nego mladenačkom poletu neukrotive naravi.

Pervanov je balet najjači u lirskim dijelovima i u iznimno dojmljivim slikama (poput koreografsko-scenskog rješenja ludnice), u kojima vlada suglasje glazbe, pokreta i scene. (Za razliku od plesa — napada trolova, gdje je glazbeni krešendo potpuno nadjačao urednu koreografsku izvedbu.) Velika je zasluga i scenografa Dalibora Laginje i oblikovatelja svjetla Denija Šesnića, koji kroz čudesno bojanu koprenu, puštaju publiku u različite svjetove, skrivajući i otkrivajući tijek priče. U nijansama sfumata mekoća rubova omogućava lagane prijelaze. Znakovita je i kosina na sredini scene po kojoj se Peer uporno penje i na koju se zalijeće, ali po kojoj uvijek otklizi natrag, dolje.

Dirigentica Nada Matošević naglasila je osjećajnost i dramatičnost Griegove glazbe podcrtavši sceničnost djela.

Slavko Pervan sa svojim je ansamblom, uz samo jednoga gosta, postavio lijepo i publici drago djelo, ponovno potvrdivši mogućnosti riječkoga Baleta.

Maja Đurinović