Koncept ispred sadržaja

Koncept ispred sadržaja

Motivska uskrata funkcionira kao dobrodošlo, osvježavajuće iznevjeravanje gledateljskih očekivanja, dok je uskrata na općenarativnoj razini izravni udar na gledateljski užitak

Koliko god je Pričaj s njom almodovarski uradak u najboljem smislu riječi, intrigantan, provokativan i originalan, čini se da se konačnim kreativnim dosezima ne može smjestiti uz bok filmova poput Živog mesa ili Sve o mojoj majci, zapravo da je najmanje vrstan (pregrubo bi bilo reći najmanje dobar jer njegova je kvaliteta neupitna) Almodóvarov film još od 1991. i Visokih potpetica, vjerojatno najslabijeg ostvarenja autorova opusa.

Glavni problem leži, najjednostavnije rečeno, u Almodóvarovoj odluci da konceptu da prednost pred sadržajem. Pričaj s njom narativno je koncipiran po načelu uskrate: vjerojatno ugledajući se na Buńuela i Hitchcocka, Almodóvar je poželio izmaknuti gledateljima tlo ispod nogu, sustavno se trudeći iznevjeriti njihova očekivanja. Isprva se čini da će u središtu biti nekonvencionalni ljubavni odnos dva heteroseksualna para (brižni muškarci Marco i Benigno i njihove družice Lydia i Alicia koje leže u komi), potom prijateljski odnos dvojice muškaraca (Marco i Benigno) s određenom dozom (latentnoga) homoseksualnog nagnuća, a na kraju se ispostavlja da je film ipak ponajprije priča o jednom od dvojice muških protagonista, novinaru slobodnjaku Marcu, koji nadživljuje i svoju družicu, matadoricu Lydiju, i prijatelja bolničara Benigna te iskorištavajući prijateljevo postignuće (buđenje mlade balerine Alicije iz višegodišnje kome) ironično dolazi u situaciju ubrati plodove njegova truda, predanosti, ljubavi.

Strategija uskrate

Strategija uskrate prisutna je kako na općem narativnom planu, tako i na razini motiva: npr. snažna sugestija, a potom i eksplikacija Benignove homoseksualnosti poslije se pokaže lažnim tragom, jer Benigno je ili heteroseksualac ili biseksualac, ali nikako ultimativni homoseksualac. Motivska pak uskrata funkcionira kao dobrodošlo, osvježavajuće iznevjeravanje gledateljskih očekivanja, dok je uskrata na općenarativnoj razini izravni udar na gledateljski užitak. Naime, segmente odnosa Marca i Lydije te Benigna i Alicije Almodóvar od sama početka razvija s velikom pomnjom, elaborirano uvodi gledatelja u intrigantan i potencijalno vrlo bogat svijet tih odnosa, da bi potom njihov logičan zenit gledatelju bio uskraćen, žrtvovan radi unaprijed zadane koncepcije (pri čemu je posebno zakinut snažno uveden i profiliran lik Lydije, koji oko sredine filma jednostavno biva izbačen iz radnje). No Almodóvar, koji je pretprošle godine navršio pedesetu, odveć je iskusan i zreo autor da bi se zadovoljio larpurlatističkim izazivanjem nelagode u gledatelja, posezao za subverzijom samo radi nje same, svjestan uostalom da su takve prostore slobode Buńuel i Hitchcock, među inima, davno osvojili, premda je istina i to da se istovrsni prostori slobode, kao što ustrajno svjedoči recepcija provokativnijih suvremenih umjetničkih praksi, uvijek iznova moraju osvajati.

Anđeoska Alicia

Njegova strategija uskrate, ranije je napomenuto, usmjerena je prema isticanju lika Marca kao ključnog od četvoro profiliranih protagonista te prema završnoj ironiji koja iz tog isticanja proizlazi. Iako Almodóvar voli ili bar razumije svoje protagoniste, tretman lika Marca (koji nikad nije pokazao takvu predanost prema komatoznoj Lydiji kao Benigno prema Aliciji i kao da je samo čekao dobar izgovor, koji je naposljetku došao, da je napusti) svjedoči o ironičnom poentiranju, u kojem možda ima i gorčine: najmanje brižnu od troje aktivnih protagonista (Alicia većinu filma provodi u komi) naposljetku se smješi najveći dobitak — ljubavni odnos s mnogo mlađom (a Marco se u prošlosti već pokazao kao ljubitelj vrlo mladih djevojaka), gotovo anđeoskom Alicijom (moguće asocijativne spone s Millom Jovovich iz Petog elementa vjerojatno nisu slučajne). Kad ne bi bilo sugestije ironijske gorčine, to bi za autora Almodóvarova ugleda bio neočekivano konvencionalan, gotovo podoban kraj. Dvoje protagonista koji su se drznuli snažno uzdrmati rodne stereotipe i zamijeniti rodne uloge, feminiziran ’medicinski brat’ Benigno i erotično maskulinizirana matadorica Lydia, kažnjeni su smrću, dok je na toj razini znatno konvencionalnijem paru Marcu i Aliciji, pružena mogućnost ’optimalne projekcije u budućnost’. No gorkoironijska sugestija srećom postoji pa je završetak filma teško pojmiti kao konvencionalan happy end.

Intrigantni motivi

Koliko god koncept narativno-dramaturške i iz nje proizlazeće emocionalne uskrate bio pomno i ciljano isplaniran, dakle konceptualno uspješan, on je istodobno na temeljnoj sadržajnoj razini filma kontraproduktivan jer reducira psihološko i značenjsko bogatstvo strukture, upravo ono čime su obilovali najbolji Almodóvarovi filmovi. Pričaj s njom nudi mnoštvo raznovrsnih i intrigantnih motiva (npr. onaj ’ženski’ brižnih muškaraca koji su ’ruka u tami’ za kaotičnu žensku psihu, čime se ukida jedan rodni stereotip da bi se podupro drugi), demonstrira visoko užeredateljsko i glumačko umijeće, pruža neke prizore poslastice (presvlačenje komatozne Alicije koje otkriva njezino krasno puteno mlado tijelo, ili na verbalnoj razini urnebesno duhovito komentiranje seksualnih navada katoličkih misionara), tipično almodovarovski baca humanije svjetlo na proskribirane seksualne postupke (može li se Benignovo spolno općenje s nesvjesnom Alicijom doista smatrati silovanjem, ili je riječ o temeljno dirljivu činu iskazivanja ljubavi?). Nedvojbeno je stoga da je riječ o vrijednu ostvarenju, no ostaje žal što je konceptualistički pokrov natkrilio ’meko tkivo’ filma i osiromašio njegovu, i dalje respektabilnu, psihološku i značenjsku slojevitost.

Damir Radić