Knjižice od ribeljoni

»Republika«, časopis za književnost, gl. ur. Ante Stamać, br. 1, god. LIX, Zagreb, siječanj 2003.

Časopis »Republika« dugogodišnjim izlaženjem, ali još više kvalitetom zasnovanom na ozbiljnosti i stručnosti u pristupu književnoj problematici, pripada u one konstante na hrvatskoj književnoj sceni koje možemo opisati kao poželjnu tradiciju, koju nikako ne bi trebale zasjeniti ili ometati mijene ili događanja vezana uz pojedine ljude ili vrijeme. Kvaliteta i nastavak tradicije prioriteti su koji u ovome slučaju trebaju stajati iznad svega ostalog, i toga je novo uredništvo svjesno, pa novi broj »Republike« kreće bez velikih promjena, što se pokazuje i kao najbolji mogući izbor.

Dakako, nastavak ne znači zatvaranje očiju pred novim okolnostima, pa se uvodni tekst Milana Mirića bavi upravo odnosom hrvatske književnosti i politike, odnosno problemima u DHK koji su, prema autoru, izazvani ponajprije time što su politički razlozi djelovanja nadvladali književne. Uzimajući povijesno iskustvo kao dokaz o nesretnoj sprezi književnosti i politike, Mirić, ne bez (razumljive) doze emotivnog naboja, ističe kako književno ponašanje može biti političko, ali je obrnut slijed nemoguć — političko nikada ne dospijeva do književnosti. Time ujedno određuje i smjer kojim će se »Republika« ubuduće kretati, a koji vodi ponajprije književnom i tolerantnom razgovoru te zaključuje svoj tekst, možda ipak pomalo utopijski, sa željom za nekom boljom budućnošću u kojoj bi književnost posve izbjegla bilo kakve oblike institucionalizacije i ono što oni sa sobom nose.

Dum Marinove knjižice

Ostatak će priloga ovoga broja politiku i bolne teme uglavnom ostaviti iza sebe, posvećujući se onomu zbog čega »Republika« i postoji — književnoj umjetnosti. Književno stvaralaštvo Joze Laušića tema je broja, kojom se upozorava na spisateljsku osobnost čija djela nikada nisu dobila primjerenu recepciju u obliku temeljitijih kritičkih i znanstvenih interpretacija. U nekoliko priloga temata Laušićevim se djelima autori bave s različitih aspekata: prikaz i analizu romana koji zajedno čine svojevrstan ciklus kojim se problematizira odnos etničkoga i etičkoga daje Ivan J. Bošković, dok Ivo Pranjković piše o izrazito novotvornom i neologističnom Laušićevu leksiku, uzimajući kao primjer roman Samostan. U želji da se objavi ulomak karakterističan za Laušićevo pisanje, uredništvo se odlučuje za dio iz dramskog disputa Bogotvorci, uz koji se nalazi i popratni tekst Ante Stamaća, a obuhvatnosti toga tematskog bloka pridonosti i prilog Nedjeljke Paro, koji sadrži bibliografske podatke o piscu.

Među ostalim književnim prilozima svakako treba istaknuti onaj u kojemu Matko Sršen donosi četiri teksta Marina Držića — četiri Knjižice od ribeljoni, autorskom intervencijom preoblikovane iz forme pisama u dramski tekst, zapravo monodrame pisane jezikom dum Marinovih dubrovačkih komedija. U uvodu se Sršen kritički osvrće na neke uvriježene nazive koji se koriste za Držićeva djela i upućuje na primjerenije naslove (npr. Pobunjenička pisma, a ne urotnička), a Knjižicama je pridodan i rječnik manje poznatih riječi, uglavnom onih koje se ne mogu naći u opsežnu Čalinu rječniku. Zanimljiv će biti i tekst u kojem Antun Pavešković piše o Kosorovoj drami Požar strasti. Pokušavajući doprijeti do onih značajki koje su dramu učinile iznimno dobro prihvaćenom i u internacionalnim okvirima, Pavešković se pita što je to općeljudsko i općevrijedno u Kosorovu pisanju te na temelju Girardovih i Gansovih teorija zaključuje o prisutnosti antropološki važnih elemenata (naboj mimetičkih rivaliteta, žrtveni mehanizam) u Kosorovoj drami, koji nas pak navode na doživljavanje nekog djela kao velikog.

Kriza u kazalištu

Pored pjesama Lane Derkač i Slavka Mihalića, u ovome je broju predstavljeno i pjesništvo Željka Kneževića, čijih Pet pjesama prati i analiza u kojoj Ante Stamać, prikazujući pojedine zbirke pjesama, zaključuje o Kneževiću kao o pjesniku otvorenu svim novostima i pjesničkim modama, koje na zanimljiv način iskorištava u svome pjesništvu. Što se tiče prijevoda, u ovom će se broju naći tek jedan kratak, ali zanimljiv tekst, Četiri semiotička stavka Umberta Eca, u prijevodu Ljerke Car Matutinović.

Kao uvod u buduću kritičko-kroničarsku rubriku o kazalištu, Boris B. Hrovat analizira trenutačno stanje u hrvatskim kazalištima, ocijenivši ga u prvom redu kriznim, te razmatra društvene razloge koji su kazalište doveli u stanje podvrgavanja do te mjere da ono gubi vjerodostojnost i dignitet.

Na kraju se, uz uobičajene kritičke osvrte, nalazi kronika događanja DHK, pa taj povratak na temu iz početnoga teksta čini i svojevrstan okvir prvoga, siječanjskog broja »Republike«.

Ljubica Anđelković