Klinika na kotačima

Klinika na kotačima

Vulgarna komercijalizacija i imperativ profita vodi arhitektonsku kreativnost u produkciju zavodljivih slika koje će što bolje prodati robu. I bez dublje analize pomodnog uzmicanja u estetizam i narcisoidnost evidentno je da sadašnji arhitektonski trenutak definitivno vapi za više etike, a manje estetike

Arhitektura je socijalno najodgovornija i najosjetljivija od svih (likovnih) umjetnosti. Kao izgrađeni okvir ljudske egzistencije ona ne samo da zrcali nego i regulira/definira društvenu zajednicu. Temeljna etička premisa djelovanja arhitekata jest služenje općem dobru i svim ljudima, a ne privatnim, parcijalnim interesima. Stoga je moralna arhitektura ujedno i humana. No vladajući arhitektonski trendovi pokazuju često suprotne tendencije. Umjesto društvene osviještenosti i odgovornosti svjedoci smo zastranjenja arhitekture u samodostatnost i autoreferentnost kao posljedice diktata tržišnih principa, o čemu je Juhani Pallasmaa lucidno zapisao: »Arhitektura u zagrljaju potrošačke kulture nervozno traži vlastitu samodefiniciju i autonomiju, što je pretvara u potrošnu robu i razonodu.« Vulgarna komercijalizacija i imperativ profita vodi arhitektonsku kreativnost u produkciju zavodljivih slika koje će što bolje prodati robu. I bez dublje analize pomodnog uzmicanja u estetizam i narcisoidnost evidentno je da sadašnji arhitektonski trenutak definitivno vapi za više etike, a manje estetike.

Socijalna i humana arhitektura

Postoje i drukčiji primjeri što dokazuju socijalnu i humanu dimenziju suvremene arhitekture poput nedavno završena međunarodnog natječaja za idejno rješenje mobilne zdravstvene klinike za borbu protiv afričke pandemije HIV/AIDS-a. Reprezentativni izbor od 125 najinventivnijih ideja, uključivo i četiri nagrađene i osam počasnih priznanja, izloženo je do 8. veljače u galeriji njujorškog instituta Van Alen. Natječaj je raspisala dobrovoljna neprofitna organizacija Arhitektura za humanost, osnovana 1999, sa svrhom poticanja arhitekata i dizajnera u iznalažnju rješenja socijalnih i humanih kriza globalnog značaja, u koje nedvojbeno pripada i AIDS.

Kuga dvadesetog (i dvadeset prvog) stoljeća u nešto više od dva desetljeća, od kada je prvi put dijagnosticirana, najsnažnije se proširila upravo crnim kontinentom. Od četrdeset milijuna oboljelih u svijetu, čak tri četvrtine živi u subsaharskoj Africi, gdje svakodnevno umire šest tisuća ljudi, a novih četrnaest tisuća se zarazi. Tamo bolest ne bira ni dob ni spol. Više od polovice HIV-pozitivnih ženskoga je spola, a svaka četvrta žena u dobi između 20 i 29 godina zaražena je virusom. Od današnjih afričkih petnaestogodišnjaka svaki treći oboljet će od AIDS-a, a oko trinaest milijuna djece vodi se kao AIDS siročad.

Situaciju otežava skromna ili nikakva medicinska skrb — većina afričke populacije nema pristupa lijekovima, ranom otkrivanju zaraze, pa čak ni elementarnoj preventivnoj zaštiti. Kako bi se povećala pristupačnost adekvatno ekipiranih liječničkih timova širokim afričkim prostranstvima, organizacija Arhitektura za humanost raspisala je arhitektonski natječaj za mobilnu HIV/AIDS-kliniku. Zadatak natječaja osmislio je odbor sastavljen od medicinskih eksperata i arhitekata, među kojima su i planetarno slavni Shigeru Bana i Frank Gehry. Prvi je na glasu po svom humanitarnom radu, napose inventivnom rješenju privremenih kućica od papirnatih cijevi za postradale od potresa u Kobeu, a drugi je pozvao na natječaj arhitekte i dizajnere ustvrdivši da njihovo sudjelovanje nije samo prilika za afirmaciju nego i profesionalna obveza pomaganja da se završi kriza. Njegov apel nije ostao bez odaziva — na natječaj je pristiglo 530 radova iz 51 zemlje.

Programom se tražilo idejno rješenje potpuno opremljene, mobilne medicinske jedinice, specijalizirane za HIV/AIDS, koja bi pored testiranja, prevencije i liječenja oboljelih služila i širenju informacija o virusu te osiguranju osnovne zdrastvene zaštite. Natjecatelji su svojim idejama trebali razmotriti sedam ključnih kriterija, od jednostavne operabilnosti za manji tim medicinskih profesionalaca (2-5) i ekonomičnosti izvedbe do prihvatljivosti za lokalnu zajednicu. Osobita pozornost pridavana je mobilnosti jedinice, adekvatnom i fleksibilnom skladištenju i osiguranju opreme i materijala. Veću pokretljivost ostvarila su rješenja prilagodljiva različitim prometalima za razliku od onih koja su se oslanjala na neki transportni tip. Prepoznavanje regionalnih zemljopisnih i kulturnih raznolikosti očitovalo se u primjeni lokalnih materijala i tehnika gradnje, pri čemu je prednost dana lokaliziranom u odnosu na afrikanizirani dizajn. Kako su oboljeli obilježeni, pa čak i izolirani iz okoline, pri oblikovanju pokretne klinike natjecatelji su osobito pozorno trebali promisliti kako će ona biti prihvaćena kada prvi put stigne u neku zabačenu primitivnu sredinu.

Osjetljivost na humane teme

Velik broj prispjelih radova očito je bio posljedica izazova nesvakidašnjega zadatka, ali i potvrda da su arhitekti osjetljivi na humane teme. Prvu nagradu osvojila je danska praksa KHRAS-arhitekti (Mikkel Beedholm, Mads Mandrup Hansen i Jan Sřndergaard), drugu studenti Brendan Harnett i Michelle Myers s Rensselaer politehnike u američkom Troyu (ujedno i najbolji studentski projekt), a treća nagrada pripala je njemačkom dvojcu Heide Schuster i Wilfried Hofmann sa Sveučilišta u Dortmundu. Posebnu, tzv. Nagradu osnivača, osvojila su dva mlada pariška arhitekta, Gaston Tolila i Nicholas Gilliland.

Prvonagrađeno dansko rješenje strukturalno se zasniva na principu jednostavnoga nearhitektonskog okvira koji odgovara standardnom transportnom kontejneru, što mu osigurava laku pokretljivost uz uporabu različitih vrsta transporta. Adiranjem osnovne modularne jedinice stvoren je sustav u rasponu od male, preko srednje do velike pokretne klinike, a različita tehnička rješenja (napr. sustav prikupljanja kišnice) čine jedinicu samoodrživom. Kontejnerska klinika pravi je primjer glokalizma u oblikovanju: metalni skeleton univerzalnog je karaktera, dok prirodni materijal utkan u nosivi okvir daje lokalni štih. Na sličan način reagirali su i drugonagrađeni studenti, odbacivši arhitektonske stereotipe u korist modularnoga kutijastog sustava koji istovremeno služi kao struktura i kao ispunjač. Njemački rad kombinira mobilni dio (klinika) i permanentni zid koji, za vrijeme dok klinika putuje drugamo, služi za izložbe, informacije, događanja ili jednostavno kao landmark. I francuski projekt sastoji se od permanentne komponente, zemljanih nastambi koje grade domoroci te pokretnog dijela — klinike na kotačima. Permanentni prostor udomljuje ljekarnu i osobu za kontakt, dok velovi od afričkih tkanina štite od sunca i pokazuju lice blisko lokalnoj zajednici.

Četiri nagrađena rada poslužit će za izradu prototipova, a nakon ispitivanja na terenu predviđena je izgradnja mobilnih klinika za Afriku kao i eventualna modifikacija za druge regije.

Vinko Penezić