Kako vratiti gledatelje?

Kako vratiti gledatelje?

Hoće li multipleksi biti dovoljni?

Ionako nevelika gledanost filma u Hrvatskoj (prosječno manje od jedne ulaznice po glavi stanovnika godišnje) u posljednje je vrijeme još drastično smanjena, pa je prodaja četiri kinodvorane u vlasništvu poduzeća Kinematografi gradu Zagrebu vjerojatno bila logična reakcija. Manje se logičnom u tom kontekstu čini gradnja multipleksa od trinaest dvorana u centru Branimir. To će doduše privući znatan broj znatiželjnika kako zbog novosti tako i zbog veće gledateljeve udobnosti i kvalitetnije projekcije. Pitanje je ipak hoće li na duže staze suvremena kina i prateći sadržaji kakve nude multipleksi biti dovoljni da preokrenu negativne trendove filmskoga prikazivalaštva. Za to bi po mom mišljenju trebalo podosta izmijeniti odnos gledatelja prema filmu, uvjeriti ih kako je prikazivanje filma na malom ekranu (bilo brojnih na TV-programima, bilo onih na videu, pa čak i onih najkvalitetnije reproduciranih na DVD-u) ipak tek informacija o tom djelu, a ne njegov potpuni doživljaj. Naravno da je prilično iluzorno očekivati da će gledatelji koji su iz ovih ili onih razloga izgubili naviku odlaska u kino to svoje stajalište izmijeniti, ali bi se možda moglo utjecati na mlade koji još nemaju čvrste navike. Prikazivači koji nude samo ono što drže da trenutno najbolje prolazi kod publike i tako se bore za preživljavanje u postojećoj situaciji naravno za takva ulaganja u budućnost nemaju ni novca ni vremena, a vjerojatno ni znanja.

Film kao američki box-office

A možda je baš znanje (i to čak više onih koji kinoprogram konzumiraju nego onih koji ga stvaraju) barem djelomično ključ za promjenu stanja. Naravno da je jedan od putova koji tomu vode i povećanje filmskog obrazovanja u okviru školskih programa (a, ako se ne varam, bilo je vremena kada se toj građi posvećivalo više vremena i pozornosti no danas).

Vjerojatno bi se nedvojbena sklonost filmu djece i mladeži mogla iskoristiti da im se ukaže kako se filmovi mogu doživljavati i ocjenjivati drukčije no jednom do pet zvjezdica ili križića te promptnim izvještajima koliko je koji (uglavnom američki) film zaradio, što je danas najnaglašeniji medijski način pristupa filmu. No pričanje o tome moralo bi se pokazati i dokazati na primjeru vrhunskih djela iz ne tako duge (tek nešto više od stotinu godina), ali ipak bogate povijesti ili filmova koji mogu biti zanimljivi i iznimno vrijedni, iako se razlikuju od dominantne kinematografske ponude — komercijalnoga holivudskog filma. Bilo bi doduše donkihotski i potpuno netržišno pokušavati (čak i administrativno) promijeniti dominaciju takvih filmova (a među njima ima i vrlo vrijednih) koji za veći dio publike predstavljaju jedinu vrstu koju ona želi gledati, ali bi zato trebalo povećati mogućnosti i broj nekomercijalnih ili alternativnih projekcija, što je posebice važno za zemlju koja nema kinoteke.

Doduše, Zagreb još ima dvoranu koja se zove Kinoteka, ali se u njoj filmovi koji bi tom imenu odgovarali pojavljuju jedino kad njihovu projekciju organizira netko drugi, dok su se nastojanja da se tu profilira artkino sporadično pojavljivala, ali nikada nisu opstala na dulji rok. Postoji i Kinoteka Hrvatske, no ona se u prvom redu (i hvalevrijedno) bavi hrvatskim filmom, njegovim prikupljanjem, čuvanjem ili restauriranjem, ali vrlo rijetko i njegovim prezentiranjem javnosti, tako da se vrijedna ostvarenja iz povijesti na velikom ekranu mogu vidjeti vrlo rijetko kao dio one također ne odveć brojne ponude nekomercijalnih filmova, koju su u Zagrebu ponajčešće organizirali Multimedijalni centar Studentskog centra (prvenstveno eksperimentalni, te ostale vrste osim cjelovečernjeg igranog filma) i Zagreb-film, dok je u posljednje vrijeme primat preuzeo dugoočekivani i s velikom mukom utemeljeni Filmski centar, koji bi — uz veliku potporu grada Zagreba — trebao proširiti svoju djelatnost i na prateće sadržaje — pružanje mogućnosti čitanja ili posuđivanja filmskih časopisa i knjiga, te eventualno i na videoteku s klasičnim filmovima, pa i na mogućnost druženja i razgovora ljubitelja filma, no za to bi bilo nužno (a i predviđeno je u planovima) da taj centar dobije svoj prostor.

Filmu zabranjen ulaz

Paradoksalno je da se, iako gradska uprava nastoji naći rješenje za to, ne spominje prilagođavanje neke od kupljenih kinodvorana takvim potrebama. Navodno su Kinematografi zahtijevali da u kupoprodajni ugovor uđe i klauzula da se te dvorane ne mogu koristiti za prikazivanje filmova (pa će tako najviše koristi imati neke od kazališnih grupa). No, ako su Kinematografi i raspolagali takvom moći da nametnu navedeni uvjet, u ovom slučaju nisu uništavali konkurenciju, jer im Filmski centar svojim potpuno drugačijim programima ne bi oduzimao publiku, a od njegova potpunog djelovanja, koje bi moralo rezultirati povećanjem zanimanja za film općenito, neizravne bi koristi mogli imati i Kinematografi, pa bi im dugoročnije gledano bilo u interesu da taj projekt potpomognu.

Još drastičnije nerazumijevanje pokazala je nedavna sjednica vijeća samog Filmskog centra u kojoj je većina članova (iako su oni uglavnom i utemeljitelji cijeloga projekta) bila protiv toga da on dobije vlastiti prostor i konačno prestane biti improvizacija i postane ustanova. Argumenti za takvo negativističko stajalište išli su od negiranja vrijednosti programa (u kojem su do sada između ostaloga prikazani ciklusi Krzysztofa Zanussija, njemačkih filmova Fritza Langa, Rainera Wernera Fassbindera, švedskoga nijemog filma Dereka Jarmana, Ingmara Bergmana, suvremenog austrijskoga filma, Branka Bauera, Wernera Herzoga, Michaela Powella i Emerica Pressburgera, Wima Wendersa, hrvatskog filma pedesetih) do izgleda programskih knjižica. Zlobnici bi pomislili da je ovo vijeće ljubomorno na medijsku popularnost jednog drugog vijeća — onog HRT-a, jer bi inače iznimno vrijednu projektu — koji naravno nije savršen jer takvi ne postoje — nastojalo pomoći svojim znanjem da se još poboljša, a ne bi ga pokušalo spriječiti u normalnom razvitku, pokušavajući tako dokazati da je pametnije od onih koji na projektu rade. A u ovim stvarima rad je ipak važniji od pametovanja.

Tomislav Kurelec