Južnjački kolorit

Nova premijera Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu spojila je u jednu opernu večer ogledni primjerak verističke opere, Leoncavallove I Pagliacce, i dvadeset godina mlađi izdanak verizma u hrvatskom opernom stavaralaštvu, operu Povratak Josipa Hatzea. Oba djela imaju zajednički dramaturški motiv prijevare i osvete prevarenoga muža ubojstvom ženina ljubavnika, i nje same u I Pagliaccima.

Dirigent Loris Voltolini u obje je opere s vrlo dobrim orkestrom i zborom ostvario dramatičnost glazbenoga protoka i njihov južnjački kolorit, a u Povratku i djelomično prisutan lirizam partiture, primjerice u intermezzu koji donosi predah i priprema dramu. Povremeno je orkestar pokrivao pjevače. Redateljica Stephanie Jamnicky postavila je, unatoč sličnosti motiva, svako djelo zasebno. U takvu kontekstu Hatzeov Povratak (praizveden 1911. u Zagrebu) može čvrsto podnijeti nastavak večeri s I Pagliaccima, ili Cavallerija rusticana Hatzeova učitelja Pietra Mascagnija, ili pak s kojim drugim djelom verističkoga naboja, jer kao operni prvenac sadrži umijeće glazbenoscenske dramaturgije, nadahnutu melodiku i sve glavne osobine prepoznatljivoga vokalnog stila svog tada još relativno mladog, 32-godišnjeg autora.

Hatze je za predložak uzeo istoimenu dramu Srđana Tucića nastalu desetak godina prije s temom iz tada suvremenoga slavonskog sela. Tucić je počeo svoju dramu pretakati u operni libreto, a skladatelj je taj posao dovršio i pobrisao pridjev slavonski u oznaci mjesta radnje, tako da se ona odigrava na selu naših dana, što sugerira godine prije Prvoga svjetskog rata. Hatze je to učinio svakako iz razloga što je karakter njegove glazbe izrazito južnjački, sredozemni. No, slavonsko ishodište drame Povratak ima utjecaja na operu Povratak i njezin, kako se uvriježilo, dalmatinski milje. Naime, slavonski i dalmatinski mentalitet nisu jednaki, pa se i na preljub gleda drukčije. U operi Jela vara svoga muža Ivu pred očima majke i cijeloga sela. Od te činjenice veću težinu ima to što je Ivo, u potrazi za boljim životom i sigurnijom budućnošću, namjerno podmetnuo svoju ruku pod stroj kako bi dobio bogatu osiguraninu. U tome je strahota njegove tragedije i zbog toga on uništava novac koji je dobio i ubija Stanka. Ivin tragični motiv promašenosti dojmljivo je odjeknuo u finalu predstave.

Uredna režija

Redateljica je uredno na scenu posložila priču, od uvodnoga velikog zborskog prizora, do međuodnosa protagonista koji su funkcionirali ovisno o svojim dramskim izražajnim mogućnostima, s iznimkom nemoguće pojave, entrea namiguše Marte koja iznebuha bane na scenu iz lijevoga portala. Scenograf Mijo Adžić vjerno je predočio siromašnu seosku sredinu. Na sličnom su tragu i kostimi Ivane Bakal. U nijansiranju različitih ugođaja odlično je svjetlo Zorana Mihanovića.

U iznošenju sukusa drame što je nosi opera Povratak najuspješnija je i glumački najuvjerljivija bila mezzosopranistica Diana Hilje u ulozi Jeline majke Kate, iako glasovno izrazito slaba i neujednačena. No, likom je i dojmljivom igrom prikazala sav očaj seoske starice koju život nimalo ne štedi i očaj sredine u kojoj živi. Jednostavno iskren i topao bio je nastup basa Ivice Šarića i njegova interpretacija ispovijedi prosjaka Daka. Božena Svalina svježinom je svoga pouzdanog soprana ostvarila sjetni lik Jele. Bariton Tomislav Bekić postigao je najbolju ravnotežu u raspjevanosti vokalne dionice i uvjerljivom glumačkom izrazu bogatoga Stanka. Damir Fatović bio je najvećim dijelom usredotočen da što bezbolnije otpjeva vrlo tešku i izrazito dramatsku tenorsku ulogu Ive. Ugodno su zvučale epizode Miroslava Ljubičića u ulozi seljaka Luke i Snježane Katić kao Marte na trećoj izvedbi.

Predstava je nažalost najvećim dijelom patila od loše dikcije cijelog ansambla, s rijetkim iznimkama, među kojima bi uzor mogao biti Tomislav Bekić.

Davor Schopf