Jeremija u novom ruhu

Nancy C. Lee, The Singers of Lamentations, Cities from Ur to Sarajevo, ed. Brill, Leiden-Boston-Köln, 2002.

Iz prekomorja nam je, objavljena u uvaženom nizu Biblical Interpretation Series, pristigla opsežna studija (230 str.) američke znanstvenice mlađeg naraštaja Nancy C. Lee, na koju valja upozoriti posebice naše teoretičare tradicijske kulture i komparatiste. Posrijedi je, pored mnoštva poticajnih teorijskih pobuda, usporedba dvaju povijesnih konteksta međusobno silno udaljenih, i književnih tvorevina što su, u okvirima pjesničke podvrste tužaljke odn. naricaljke, nastajale kao stanoviti memento: kao »kolektivno nesvjestan« zapis povijesnog pamćenja te njegove naknadne autorske preradbe.

Zapravo, autorica za svoj temeljni polazišni problem uzima poznati filološki prijepor oko autorstva Jeremijinih Tužaljki (u hrvatskoj književnoj tradiciji, ne bez utjecaja talijanskih »lacrima«, primjerice Tansillovih, često zvanih i »plačevima«). Kao što se dobro zna, Jeremija je, ili pseudo-Jeremija, nakon Nabukodonosorova razorenja Jeruzalema 587. pr. Kr. i pada Židova u ropstvo ostavio i zbirku od pet tužbalica a nad nesretnom sudbinom Grada. Gđa Lee laća se, u znanosti nikako prvi put, problema autorstva i autentičnih verzija. Danas se nekako drži, a i autorica je svojim zaključcima na tom sigurnom tragu, da su suvremeno bile postojale žive, življene tužaljke (tužbalice, jadovanke, naricaljke) nad razorenim Jeruzalemom. Prenošene potom usmenim putem, zapisao ih je, prve četiri, suvremenik, i tek bi peta bila djelo nadaleko poznata i slavna proroka Jeremije. Američka znanstvenica poseže za mnogim analognim djelima u Bibliji, služi se izvorima filološke, komparativne, hermeneutičke i alegoretičke naravi, ne bi li, kako je to i inače uobičajeno u znanosti 20. st., rekonstruirala put od usmenih verzija, preko kakva ustaljena anonimnog predloška, do konačnog »autorskog« djela, Tužaljki Jeremijinih. Autora Jeremijina predloška gđa Lee zove jednostavno Jeruzalemskim pjesnikom (Jerusalem’s poet).

Usmeno podrijetlo

Metodu usporedbe tako »poslaganih« verzija (bilo kojeg kolektivu upućenog) djela autorica je preuzela, dakako, od velikih učitelja, koji su upravo u našim stranama tražili i nalazili provjeru svojih lucidnih ideja: Milman Parry i Albert B. Lord. Prema potonjemu je uostalom, prema naslovu njegove znamenite knjige The Singer of Tales, »metatekstno« oblikovala i naslov svoje knjige: Pjevači tužaljki (tužbalica, naricaljki). Nije tu posrijedi samo poklonstvo uzorima. Ustrajanje je to na usmenom podrijetlu tekstova, na usmenom tipu izvođenja koje tako demonstrira i svoju »fatičku« funkciju odnosna jezika, a taj je tip presudno odredio konačan oblik, bar kako ga je, prije zapisane verzije, danas moguće rekonstruirati. Takav je put uostalom, osim rijetkih iznimaka, prošao sav presudni korpus najznamenitijih djela svjetske književnosti, od arhajske antike do razvijenoga srednjeg vijeka.

Nego, to je tek jedna strana studije profesorice Lee. Baš slijedeći pragmatičan duh i put spomenutih predšasnika, opredijelila se u doba pisanja svoje studije za krizno područje zahvaćeno istim grozomornim uvjetima neživljenja. Pošla je u dvije napadnute i razorene zemlje, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, te u istovjetnim uvjetima potražila i istovjetne manifestacije kolektivne nesreće. Gledajući strogo sinkronijski, kćeri Siona postale su Hrvatice i Bosanke (katolikinje, muslimanke, pravoslavke), žene Jeruzalema poprimile su lik Vukovarki, Sarajki, Srebreničanki i Dubrovkinja. Analogne povijesne okolnosti, odnosno iste slike stvarnostnog i stvarnog konteksta — uvidjela je autorica otprve — rodile su isti tip usmenoknjiževne komunikacije. Posluživši se i autentičnim nazivima naših podvrsta, koje je za ovu prigodu proučila te im pridala određene semantičke vrijednosti, gđa Lee poslušala je kazivačice i kazivače, ali i pročitala svu silu pjesama na temu kolektivnih i osobnih nesreća u neposrednoj blizini ratnih zbivanja i razorenih gradova. Boraveći pretežito u Osijeku, posjetila je i većinu razorenih gradova te in vivo vidjela ne samo stravične slike, nego i čula oblikovana ili neoblikovana zapomaganja. Neke od tih verzija ona je i sama zapisala, neke je imala prigode vidjeti u objavljenim verzijama, a dobar ih je dio zapazila u zbirkama pjesama mahom hrvatskih i bošnjačkih pjesnika što su izlazile tih nevoljnih godina. Zapanjuje količina podataka što ih je autorica pokupila u Hrvatskoj. Oni su zemljopisne, kulturologijske, filološke, povijesne i književnopraktične naravi.

Gradovi postaju osobe

Svu tu količinu kadšto i nevažnih sitnica američka je znanstvenica upotrijebila kao dokazni materijal za svoje temeljne teze: 1. pisane tužaljke izravan su ili neizravan posljedak prethodno postojećih kolektivnih tužaljki; 2. gradovi (Jeruzalem, Vukovar, Sarajevo) postaju osobe, oni su individualizirani autori, a pjevači, govornici ili pisci svojevrsni su mediji, kroz čija usta progovara kolektivna nesreća; 3. motivi su pjesama slični, nerijetko identični; 4. vremenska udaljenost od dva i pol tisućljeća nimalo ne mijenja učinkovitost prizivne funkcije jezika; 5. metoda komparativnog naznačivanja istovrsnih uvjeta življene povijesti u daleko razmaknutim razdobljima dopušta zaključke o stalnoj naravi ljudskih odnošaja, dakako i o istovjetnim duhovnim manifestacijama.

Studija gđe Lee ide u red onih, koje današnjoj filološkoj znanosti, ne doduše prvi put, otvaraju vidike na široko polje kulturalne antropologije. Posebice hrvatskoj znanosti ona može biti zanimljiva zbog očite krize u koju je danas zapala teorija književnosti, filologijsko istraživanje uopće. S druge, pozitivne strane, ona može ohrabriti naše istraživače starijih i najstarijih razdoblja hrvatske književnosti, uopće kulture, te posebice istraživače tradicijske kulture. A treba li spominjati, da će i velik broj spomenutih i tumačenih pjesnika moći reći da su naišli na područje rezonancije? Kad ih se u vlastitoj domovini i matičnoj filologiji drži tek ratom zaluđenim osobenjacima, dobro je uputiti pogled onamo, gdje su osluhnuti posve ozbiljno.