Istarski vizionar

Istarski vizionar

Upravo u posljednjoj fazi Iskrina rada nastaje njegovo najvažnije ostvarenje — sportska dvorana u Pazinu (1998). Riječ je o jednom od antologijskih ostvarenja hrvatske arhitekture devedesetih, za koju će Iskra 1999. biti nagrađen godišnjom nagradom UHA-e Viktor Kovačić

»Čuvanje jedinstva prirodnog pejzaža postignuto je u istarskim naseljima primjerenim odnosom izgrađene strukture spram okolnog predjela. Odnos intaktnih uzvisina, udolina, zaravanaka, dolina, ponikva i brjegova i izgrađenog prostora jest takav da sa sigurnošću možemo govoriti o stapanju prirodnih formacija, kako se skladno upotpunjuju u prostoru, izmjenjujući se naizmjenično i nenapadno. Sav taj ’rajski vrt’ odiše mirom i spokojstvom, a jednostavni oblici kuća štite autentični ambijent.«

(Antonio Rubbi)

Tijekom posljednjih desetak godina unutar korpusa suvremenoga hrvatskog arhitektonskog izražaja u bezličju prosječnosti i pozamašnoj gomili ispodprosječnih ostvarenja, kvalitetom, individualnošću i regionalnim osobnostima zapaženo mjesto zauzima suvremena arhitektura Istre. No, ono što će tom amalgamu regionalnosti, tradicije i suvremenosti dati individualan pečat prepoznatljiv je rukopis nekoliko autorskih osobnosti. Riječ je o arhitektima Berislavu Iskri, Ester Miletić, Eligiju Legoviću, Slavku Bateliću, Mariju Perossi i Antoniju Rubbiju. Upravo će ta skupina arhitekata u doba kada se »najviše energije trošilo na odbacivanju i anatemiziranju lokalnih ideja« među prvima spoznati i istaknuti važnost povezivanja suvremenog arhitektonskog izražaja s izvornim formama i poštivanja kontinuiteta arhitektonske misli. U tom duhu, ta će skupina kasnih osamdesetih i tijekom devedesetih oblikovati karakterističan regionalni izričaj, koji će u ostalim regijama hrvatske biti prepoznatljiv tek u neznatnim fragmentima. U Dalmaciji, primjerice, regionalnom arhitektonskom izražaju težit će arhitekti Dinko Kovačić i Nikola Bašić, dok u Slavoniji, izuzev zanemarivih sporadičnih pokušaja, gotovo da i nema sličnih primjera. Ratnim razaranjima, migracijama stanovništva te stihijom poslijeratne izgradnje, u većini hrvatskih regija, za razliku od Istre, došlo je do sustavne ruralizacije gradova, odnosno pseudourbanizacije seoskih cjelina, što je rezultiralo drastičnim narušavanjem krajolika te gubljenjem identiteta i regionalnih karakteristika. U tom kontekstu istarski arhitektonski regionalizam od velike je važnosti za suvremenu hrvatsku arhitekturu te zaslužuje stručnu pozornost. Važnu ulogu pritom zauzima arhitekt Antonio Rubbi (Pula 1955). Upravo će Rubbi javnosti ukazati na razvojni luk istarske arhitekture, koji započinje građevinama Gustava Pulitzera, »a završava zgradama suvremenih istarskih arhitekata Legovića, Miletić, Iskre, Batelića...«. Brojnim člancima i stručnim publikacijama on će, bilo da je riječ o temama iz povijesti ili o novijoj arhitekturi, stvoriti zavidan teoretski korpus, danas neizostavan za tumačenje i razumijevanje istarskog arhitektonskog regionalizma. »Arhitektura nije mrtav inventar amorfnih oblika,« piše Rubbi, »već poseban vid uspostavljanja reda, direktno ovisan o mjestu i vremenu nastanka.«

Upijanje slikovitog ambijenta

Posebno mjesto u okvirima istarskog arhitektonskog regionalizma zauzima arhitekt Berislav Iskra (Pula 1948). Odrastao u predgrađu povijesnog ambijenta Rovinja, Iskra je, kako piše Rubbi, »upio slikoviti i harmonični primorski ambijent i gotovo djevičanski pejzaž«, koji će ostaviti duboka traga u njegovim kasnijim projektima i ostvarenjima. Uz »upijanje slikovitog i harmoničnog ambijenta« na rad Berislava Iskre znatno će utjecati školovanje na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu (1966-1972) kada dolazi u doticaj s tradicijom zagrebačke moderne između dva svjetska rata. U to vrijeme Iskra je fasciniran urbanizmom, te je i njegov diplomski rad bio arhitektonsko-urbanistički, s temom izvangradskoga trgovačko-kulturnog centra u Zagrebu. Zanimljivo je da će se Iskra toj temi vratiti nekoliko desetljeća poslije natječajnim radom za kompleks Zagrebačkog velesajma (1991).

Prvo razdoblje djelovanja Berislava Iskre također je vezano uz urbanizam. Odmah po svršetku školovanja zapošljava se u projektnoj organizaciji Urbis 72, gdje realizira urbanistički plan rovinjskoga naselja Centar. No, vrlo brzo s urbanizma prelazi na arhitekturu. Time započinje njegova druga faza djelovanja, kada ostvaruje nekoliko zapaženih djela: Dispanzer za žene u Pazinu (1976), kuću Stunić u Poreču (1978), Stambeno-poslovni toranj u Rovinju (1978), Stambeno naselje Mate Balota u Poreču te Dom zdravlja u Rovinju (1979) i stambene nizove u Pazinu (1978-1982). Upravo će prva i posljednja realizacija iz tog razdoblja naznačiti bitne karakteristike Iskrina rada tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. Iako su tijekom te faze Iskrina arhitektonska ostvarenja, prema arhitektu Rubbiju, bila građena na premisama funkcionalizma i bez radikalnih inovatorskih zahvata te oslonaca na svjetska kretanja i traženja, svi njegovi »prostori oblikovani su na razini provjerenih vrijednosti i zadovoljavaju odnosa spram okoline«. Tu će Rubbijevu tezu osobito posvjedočiti pazinski stambeni nizovi, koji se ritmičnošću pročelnih i krovnih ploha slikovito spajaju s okolnim ambijentom ostvarujući posve novu prostorno-vizualnu vrijednost.

Odmak ka postmodernizmu

Treće razdoblje Iskrina rada obuhvaća prvu polovicu osamdesetih. Obilježuje je nekoliko međusobno čvrsto povezanih elemenata — prostorno planiranje, kvaliteta arhitekture, individualnost pristupa, pozitivan odnos prema tradiciji i konačan odmak ka postmodernizmu. Iz toga razdoblja tri su Iskrina ostvarenja indikativna za tumačenje njegova umjetničkog izraza: Zabavni centar Monvi (1982) i Hotel Park u Rovinju (1985) te hotelski kompleks Istra na Crvenom otoku (1986). Tijekom druge polovice osamdesetih Iskrina će se arhitektura još više razvijati u zadanu smjeru, što potvrđuju i njegova dva sljedeća ostvarenja: ljekarna (1987) i interijer turističke agencije Globtour (1988) u Rovinju.

Kraj osamdesetih i devedesete obuhvaćaju četvrto razdoblje Iskrina djelovanja. To je razdoblje Iskrina kreativnog vrhunca, kada doseže sam vrh suvremene hrvatske arhitekture. U tom razdoblju on ostvaruje nekoliko važnih ostvarenja među kojima osobitu važnost ima stambena zgrada u Istarskoj ulici u Rovinju (1989). Njome se Iskra etimološki približava tradiciji moderne arhitekture između dva rata, osobito evocirajući strukturom i izborom materijala, opeke, na predratnu pulsku arhitekturu Lina Moschenija. »Iskrino okretanje izvorima moderne arhitekture u Istri«, piše Rubbi, »znači u neku ruku poštivanje svih njenih posebnosti. Od Pulitzera do Iskre raspinje se jasan luk jedne arhitekture u kojoj se susreću jednostavnost, sklad i vrijednost primarnih oblika. U Iskrinom djelu osobito se jasno uočava veličina pustolovine koju je poduzeo taj umjetnik da bi uobličio prostor.«

Godine 1990. Iskra je magistrirao izučavajući zapadnu istarsku obalu u kontekstu odnosa prepoznatljive siluete gradova, identiteta prostora i izgrađenih objekata promatranih s mora, s udaljenosti od tri milje, a godinu poslije osniva vlastiti arhitektonski atelijer, u kojemu radi sa sestrom, arhitekticom Lorenkom Mihovilović. U tom razdoblju nastaje i prvo Iskrino inozemno ostvarenje — Hotel Mishor na Jalti (1993) te niz interijera: interijer Hotela Park u Rovinju (1993), kavana i pizzerija Hotela Kristal u Umagu (1993-1994) i interijer vlastitog atelijera u Rovinju (1996).

Šećer dolazi na kraju

Sredinom devedesetih Iskra realizira Villu Dequal (1995) i stambenu zgradu na području Centenera u Rovinju (1996), nagovješćujući u pojedinim detaljima skori odmak od postmoderne i upuštajući se poput drevnih condottiera u pustolovinu neizvjesna kraja, terra incognita arhitekture 21. stoljeća. Upravo u posljednjoj fazi Iskrina rada nastaje njegovo najvažnije ostvarenje — sportska dvorana u Pazinu (1998). Riječ je o jednom od antologijskih ostvarenja hrvatske arhitekture devedesetih, za koju će Iskra 1999. biti nagrađen godišnjom nagradom UHA-e Viktor Kovačić. Za isti rad Iskra je ovjenčan i Nagradom Grada Rovinja za rad na području urbanizma i arhitekture, a godinu poslije dobitnik je i međunarodne nagrade za arhitekturu u Vicenzi (Italija). Pazinskom sportskom dvoranom Iskra je, piše Rubbi, »najviše pridonio cilju umjetnosti. Vizionarska komponenta te građevine svrstava je među one rijetke objekte koji su dali novi izraz novome vremenu. Na njoj prevladava Iskrin element osobnosti, koji je na toj zgradi dostigao vrhunac.«

Nekako u isto vrijeme i ostali arhitekti istarskoga regionalnog arhitektonskog kruga realiziraju nekoliko zapaženih ostvarenja, potvrđujući iznesenu tezu o značenju i ulozi toga kruga u okvirima suvremenoga hrvatskog arhitektonskog izražaja. Eligio Legović realizira Biskupsku palaču u Poreču (1992), crkvu i pastoralni centar u Murinama (1994) i Crkvu sv. Nikole u Puli (2001), Ester Miletić poslovne zgrade u Labinu (2000-2001), a Mario Perossa vile Haj i Jež u Lovrečici (2001-2002).

No kao što kaže guru istarskog arhitektonskog regionalizma Antonio Rubbi: »Vrlo je lako utvrditi da se u Istri zbog njenog nasljeđa i posebnih kvaliteta prostora ne može lako intervenirati, a graditi u pejsažu predstavlja delikatnu avanturu gdje se traži potpuno podređivanje ambijentu.« Nažalost te plemenite Rubbijeve misli neće naći ama baš nikakva odjeka u drugim hrvatskim regijama, koje bi mogle mnogo toga dobra naučiti iz istarskih iskustava.

Krešimir Galović