Igra živaca

Igra živaca

Redateljica je radnju centrirala oko dviju snažnih ličnosti

Zanimljivo je da je redatelj ovog po svemu »muškog« filma — žena. No ne bilo koja. Kathryn Bigelow naime i ranije je pokazivala senzibilitet ka nimalo sladunjavim temama (Čudni dani, Pakleni val). Tako i ovoga puta — možda čak nastojeći prenijeti i oživjeti grandiozni duh Pudovkina, Ejzenštajna, Vertova i Dovženka — tih veličina iz zlatnih dana stare sovjetske kinematografije, Bigelow je ipak po svemu napravila tipičan holivudski film — no bliži onima staroga kova. Inspirirajući se naime hladnoratovskim događajem iz 1961. godine, gotovo katastrofičnih razmjera, a većina kojeg se zbiva u unutrašnjosti ruske podmornice opremljene za izviđanje američke strane, redateljica je radnju centrirala oko dviju snažnih ličnosti — aktualnog i bivšeg kapetana (Harrison Ford i Liam Neeson); pritom trenutke suspensea poklopivši s timingom interpersonalne drame na razini Vostrikov/Polenin, tvoreći više psihološku igru živaca negoli ikakav ratni (ili barem antiratni) film. Sve to potkrepljuje prirodnom klaustrofobijom prostora (kao fitiljem eskalacije tenzičnosti zbivanja), kontrahiranom impresivnim dugim kadrovima eksterijerna podmorničina moćna trupa. Odmjeren i relativno ujednačen ritam te struktura radnje (povremeno nepotrebno repetitivna i iscrpljena u neprekidnim »vježbama« posade, a time i otežujuće usporavajuća odnosno dosadnjikava) posebice padaju na kraju (u podužem, iako ne pretjerano patetičnom epilogu).

Lego-kocke klišeja

Priča pak o žrtvovanju i tome kako zapravo okolnosti (svakodnevno) stvaraju (bezbrojne, bezimene) junake; o rastrganosti između dužnosti domovini ili dužnosti posadi — priklještenoj između autoritativnog i tvrdog kapetana, zaleđena mora, curećeg nuklearnog reaktora i radijacije, komunističke paranoidne birokracije Partije i neprijatelja Amerikanaca; svoje junake međutim tjera u sve moguće klišeje koje ovakav tip filma može iznjedriti (kao da su klišeji svojevrsne lego-kocke bez kojih se djelo nikad ne bi moglo dovršiti ili prezentirati na drugačiji način). Tako tu uredno imamo testiranje snaga plovila — do granične dubine izdrživosti (plus naravno nagli i rizični izron na površinu), nemilosrdan dribling posade, razdvojeni i na dramskom nivou bezličan ljubavni par, ili malog prokrijumčarenog miša-ljubimca (odnosno vjersku ikonu — križ) od strane mornara.

Uza sve zbrojeno i oduzeto, dobivamo solidan ali bljedunjav, déjŕ-vu film (Lov na Crveni oktobar, Grimizna plima) te se pitamo da li je uistinu bio potreban još jedan.

Katarina Marić