Graz leti!

Graz leti!

Zaključak je jednostavan: kulturi je dodijeljena funkcija trajne reklame, a glavne karte na koje se igra jesu event i spektakl. Općepoznata postmodernistička površnost kakva i dominira globalnom kulturnom scenom po receptu: nije važno što je sadržaj nikakav, važno je da nešto »uspije«. Važna je performativnost

Stanovnici štajerskoga glavnog grada do sada su uglavnom bili ponosni na svoje bućino ulje, Arnieja Terminatora i podvige lokalnoga nogometnog kluba. Inače im je bilo prilično dosadno. U budućnosti će moći prepričavati još nešto — da je 2003. njihov grad bio europska kulturna metropola. Ambicija da se Grazu ucijepe novi sadržaji stara je petnaest godina. Ubrzo nakon što je grčka ministrica kulture Melina Mercouri 1985. prozvala Atenu europskom kulturnom metropolom, Graz je stao u red i strpljivo čekao da Europska Unija, koja odlučuje koji će grad dobiti tu čast, presudi u njegovu korist. Kad mu je 1993. titulu ispred nosa odnio Antwerpen, Štajercima je dopušteno da organiziraju mjesec kulture. Euforija je tada nadvladala osjećaj za pravu mjeru; kvaliteta je ugušena kvantitetom ponuđenih kulturnih sadržaja. Svi su austrijski mediji uglas žalili za propuštenom prilikom da se Graz konačno iskaže kao ravnopravan konkurent kulturnim centrima Beču i Salzburgu.

Nekoliko je godina vladalo zatišje, sve dok se 1998. austrijska vlada nije iznova obratila Uniji s nominacijom Graza kao »europske prijestolnice kulture«. Pokušaj nije uspio, iako je Unija u međuvremenu odlučila da se za ovakve manifestacije umjesto glavnih izabiru gradovi »drugog reda«. Danas Graceri ponosno ističu kako su 2000. godine izbjegli opasnost da postanu tek jedna od deset europskih kulturnih metropola, što im se tada nudilo. Ove godine na prijestolju sjede sami.

Ivica Osim, osim što je trener...

I tako, nakon što mu se ispunila želja pusta, Graz je pohrlio ispraviti višegodišnje propuste. Odjednom, odmah i nabrzinu. Belgijski Brugge i španjolska Salamanca predali su mu 18. studenoga 2002. naslov Europske kulturne metropole za 2003. Od tada Graz smije sve (Graz darf alles, kaže reklamni slogan).

Već na prilazu gradu, na samoj auto-cesti, čekaju vrlo uočljivi znakovi da se u blizini nešto događa. Recimo, neonske reklame. Ili lik Ivice Osima u nadnaravnoj veličini koji se na nizu panoa, kako se pokraj njih prolazi, pretvara u dirigenta zadnjeg novogodišnjeg koncerta u bečkom Musikvereinu, rođenog Gracera Nikolausa Harnoncourta. Najneugodniji ipak može biti prilaz gradu sa zapada. Tamo posjetitelje čeka instalacija koja ih treba pozdraviti prijateljskim mahanjem, a sastoji se od nosive konstrukcije visine tri metra na kojoj je montirano dvije stotine umjetnih ruku. Zamislite li što se događa kad temperatura padne ispod ništice, prizor će vam se učiniti prilično morbidnim. Naime, polje se ruku (do ramena) smrzne i ukočeno strši prema vama. Nimalo prijateljski.

Mnoštvo dizalica po gradu odaje da je mnogo toga u nastajanju. Graz se obnavlja, ispravlja, gradi, uređuje, prepravlja i — sanja; »Graz sam sebe nanovo izmišlja« (P. Weibel). Nekoliko novih objekata u različitim stadijima dovršenosti već obavlja funkciju magneta za publiku i ne može ih se zaobići. Ukratko: Marienlift, Uhrturmschatten, Murinsel. Marienlift je projekt Richarda Krieschea, medijskog umjetnika-veterana, oko kojeg su se već lomila koplja. Jer, Graceri nisu baš ravnodušno prihvatili činjenicu da se uza stup okrunjen bogorodičinim kipom odjednom gradi lift od čelika i stakla. Organizatori manifestacije Graz 2003 potom su ih pismeno upitali »Zovete li se Marija?«, a ako su imali spreman potvrdni odgovor mogli su se među prvima odvesti na visinu od 18 metara i upoznati komadić gracerskog neba, onaj isti koji iz svoje perspektive vidi bogorodica. A u visinama je i simbol Graza — toranj sa satom na Schlossbergu, kojeg također nisu ostavili na miru. Markus Wilfling ga je obdario crnim metalnim dvojnikom koji glumi sjenu. Kad je već Uhrturm dobio sjenu, Mariensäule neželjene posjetitelje, ne treba čuditi da je Mura dobila otok.

Ideja potječe od Gracera Roberta Punkenhofera, ali je nacrt za otok koji spaja dva dijela grada napravio njujorški arhitekt Vito Acconci. Radi se o objektu koji leži dijagonalno u riječnom koritu, a u sredini nosi monumentalnu polunatkrivenu platformu. U jednom je dijelu predviđeno mondeno sastajalište čije se otvorenje očekuje u proljeće, a otvoreni dio zauzimaju tribine. Oduševljenje se na otvorenju otoka ipak držalo u granicama — i velika arena i nadsvođeni dio platforme još su zatvoreni. Nema sumnje da će ovaj moderni i ekstravagantni objekt koji dobro stoji novom glancu grada postati vrlo in. Za sada je on skup gradski »zglob« za koji je sam arhitekt na jednom predavanju u Beču izjavio da »ne zna da li se radi o dobrom projektu«.

Jedna poruka ne čini dramu

Iako neke podsjeća na nasukanoga kita, Acconcijevo školjkasto zdanje će, čini se, ostati u Grazu i nakon 2003. U nedavno provedenoj anketi 73% ispitanika je odobrilo tu mogućnost, na što je zamjenik intendanta Eberhard Schrempf zvučno odahnuo. Samo za demontažu otoka morao je planirati budžet od skoro dvjesto tisuća eura, što je poželjna svota za »krpanje rupa« na drugim mjestima. Jer, Graz gradi, dokazuje se i — troši (priča se, oko 57 milijuna eura). Glavni gradski trg je saniran, na njemu se gostima upadljivim reklamnim sloganima želi dobrodošlica. Aerodrom je osvanuo u novom šarenom ruhu (Flora Neuwirth), a zidovi i stropovi renoviranog gradskog kolodvora »tapecirani« su računalno generiranim crno-bijelo-sivim strukturama na crvenoj pozadini (Peter Kogler).

Od 9. do 12. siječnja u Grazu se otvaralo sve, svašta i štogod. Slavljenički je vikend na ulice izvukao mase ljudi, grad je utonuo u dugine boje zahvaljujući rasvjeti Francuza Laurenta Facharda, a japanski vatromet od dvadesetak minuta dopunio je diznijevski kič. Uz obred inicijacije Europske metropole ’03 zamišljena su i dva show programa pod nazivom Graz leti. Uključivali su svečane govorancije u gradskoj operi, dramatične inovacije najkreativnije gradske kazališne družine Theater im Bahnhof i potpuno neumjesnu pučku veselicu u novoizgrađenoj Stadthalle (Klaus Kada), na kojoj su glavne zvijezde bili Ivica Osim i švedski autor bestselera Henning Mankell. Mankell je na vrijeme isporučio narudžbu Kulturhauptstadta, njegov Butterfly Blues praizveden je u Schauspielhausu. Radi se o drami koja prati sudbinu dvije ilegalne afričke imigrantice u Europi, njihovu borbu za preživljavanje u »moru pohlepe i kukavičluka« uz cijelu reviju negativaca. Priča je prilično plitka i barata brojnim klišeima. Autora se eventualno može opravdati time da su mu namjere bile dobre, jer klišei i jesu ogledalo stvarnosti. Komentar jednoga austrijskog novinara glasio je otprilike ovako: kad imaš poruku, pošalji je poštom ili mailom. Jer poruka sama po sebi još uvijek ne čini dramu.

Gradnje, kritike i dodvoravanja

U rekordnom roku izgrađena koncertna dvorana Helmut List također je »posvećena« isti vikend praizvedbom »filigranskog muzičkog teatra«, opere Begehren švicarskog kompozitora Beata Furrera. Njegova je ozvučena kompilacija tekstova Ovidija, Vergilija, Hermanna Brocha, Cesarea Pavesea i Güntera Eicha uglavnom naišla na odobravanje, isto kao i pozornica čiji je izgled osmislila poznata arhitektica Zaha Hadid. Furrerov čudnovat i mračan svijet ustvari je predstavljao dodatak prošlogodišnjem festivalu suvremene umjetnosti steirischer herbst, čije će se produkcije i u budućnosti moći vidjeti u istoj dvorani. Time je Festival nakon višegodišnjih problema s prostorom konačno našao stalno utočište.

Otvorenje nekoliko objekata koji su još u izgradnji tek slijedi. Ipak, isti su vikend spretni organizatori osmislili otvaranje bauštela, kao npr. u slučaju budućeg »project pop culture«, velikog centra s klubovima, tonskim studijem, dućanima i kafićima. Literatuhaus, Kuća književnosti koja nastaje preuređenjem nekadašnjeg Kulturhausa otvara se u ožujku, a dječji je muzej u pripremi i treba biti otvoren u jesen.

I spektakularni Kunsthaus britanskog arhitektonskog tima Cook — Fournier u blizini gradske povijesne jezgre tek je počeo ličiti na friendly alien, kako mu tepaju. Plavu opnu od akrila tj. vanjski pokrov tek treba montirati, a stvarno se otvorenje planira tek u rujnu. Situacija uvelike podsjeća na onu pri otvorenju bečkog Museumsquartiera 2001. kada su nakon službenog otvaranja kompleksa muzeji još nekoliko mjeseci zjapili prazni. Gorka je istina da Graz možda nikada ne bi izgradio neke od objekata, da se kao europska kulturna prijestolnica nije morao prilagoditi novim standardima. Kojim će se lukrativnim sadržajima popuniti masa novoosmišljenih arhitektonskih ljuski nakon 2003. godine, još se ne zna. Domaćini kažu da takva pitanja ovih dana postavljaju samo zlobni Bečani. Graz slavi, i točka. No Bečani nisu jedini koji smatraju da se Graz na čudan način pokušava riješiti kompleksa manje vrijednosti.

Najindikativniji su insajderski pesimistični glasovi. Kad je Wolfgang Lorenz, rođeni Gracer s karijerom na ORF-u, pozvan da osmisli i kontrolira provođenje programa Kulturhauptstadt Graz, čuli su se prvi protesti. Kritike da je program manifestacije bez ikakve veze s gradom samim, s njegovom tradicijom, kulturom i njegovim stanovnicima, još nisu zamuknule. Lorenzova očitovanja u medijima o stanju duha u Grazu navela su neke lokalne umjetnike da odustanu od sudjelovanja u predviđenim aktivnostima. Neke od njih prilično omraženi intendant nije ni pozvao da se uključe u program, čime se publiku zakinulo za dobar dio bitnih informacija o životu samog grada. Lorenzova koncepcija s druge strane nailazi na razumijevanje. Glavni kurator Neue Galerie Peter Weibel opravdava isprazne slogane, koje Graz 2003 koristi u svrhu samoreklame, konceptom pozivanja na ilokucijsku moć riječi. Po njemu će se Graz, bez obzira na sadržaje koje (ne) može ponuditi, dokazati i postići cilj. Zaključak je jednostavan: kulturi je dodijeljena funkcija trajne reklame, a glavne karte na koje se igra jesu event i spektakl. Općepoznata postmodernistička površnost kakva i dominira globalnom kulturnom scenom po receptu: nije važno što je sadržaj nikakav, važno je da nešto »uspije«. Važna je performativnost.

Čekanje u redu

Graz ove godine sjedi sam na europskom kulturnom prijestolju. Ne zato što konkurenata ne bi imao, već zbog žalosne istine da i pri dodjeli titule europske kulturne metropole glavnu ulogu ima — politika. St. Peterburg ove godine slavi tristotu obljetnicu osnutka, ali se nije samo zbog toga natjecao za ovaj zvučni naslov. U »Veneciji sjevera« cvjeta neovisna, specifična umjetnička scena koja je razočaranim protestima popratila to što se 2003. morala zadovoljiti samo organiziranjem mjeseca kulture. Pouka: tko nije u Europskoj Uniji, neka stoji u redu — kultura nije izuzetak. Dapače. Protestima iz St. Peterburga doskočilo se prijedlogom da ondašnji umjetnici sudjeluju u nekima od manifestacija u Grazu, pa tako Rusija sudjeluje u posebnom likovnom programu Balkan Konzulat zajedno s drugim zemljama, a Valerij Gergijev i Mariinsky teater (Kirov) tri će tjedna nastupati u Kulturhauptstadtu.

U Grazu se desetljećima ništa nije pomaknulo naprijed, a sada se od njega očekuje da na svakom koraku ponudi bar malo kulture. Kulture, a ne dosjetki, dobrih štoseva, privlačnog celofana i ispraznih riječi. Austrijski je predsjednik Thomas Klestil u svečanom govoru u gradskoj operi rekao: »Neka ovaj grad ostane kakav jest!«. Svi znaju da je mislio na stari gracerski šarm, specifično lice i naličje grada. A upravo njega organizatori Kulturhauptstadta ignoriraju, boreći se grčevito da Graz osvane i ostane u posve novom ruhu.

Pozitivno je to što je Graz konačno dobio infrastrukturu koja mu je nedostajala i koja mu daje šanse za budućnost. Time ovaj grad proživljava važan povijesni trenutak — nada se otvaranju prema susjedima, valu posjetitelja i nakon 2003. godine, raznolikoj umjetničkoj sceni, svježem zraku, ukratko — novom životu. Na novoizmišljenoj etiketi kojom se kiti piše: Beč je predgrađe Graza, Graz smije sve, Graz leti. Balon od sapunice sigurno će se rasplinuti. Poželimo Grazu meko i sigurno prizemljenje.

Iz Beča Libuše Jirsak