Goethe jači od Gounoda

Goethe jači od Gounoda

Posve je očito njemački redateljsko-scenografski tim stvarajući predstavu imao u mislima Goethea, pa Gounoda. Razvidno je to u idejnom pristupu, u pretežitoj uporabi neodređene bijelo-sive-bež i crne boje (osim u prizoru u vrtu, gdje se nije moglo mimoići cvijeće pa ni žarke boje, ali taj je čin najveći ustupak Gounodu i zaseban je u sklopu cijele koncepcije). Redatelj je drugi dio predstave dramaturški izvrsno zgusnuo izbacivši, što je u takvoj koncepciji bilo očekivano, baletnu glazbu, ali i promijenivši poredak prizora u, u programu navedenom, trećem činu, a na uobičajenim snimkama opere četvrtom, koji se sastoji iz triju slika. Iz prve je slike uzeo ariju napuštene Margarete, za njom zbor vojnika iz treće pa se vratio u drugu u crkvi. Iz nje se Mefisto, koji Margareti proriče kobnu sudbinu od Boga proklete djevojke jer je pogazila svoju djevičansku čast, prometnuo u Mefista, koji povlači kolijevku s njezinim djetetom u smrt, a onda pjeva ironičnu serenadu. Treća slika ide zatim do kraja da bi se spojila sa završnom u tamnici. Prezrenu, prokletu i odbačenu Margaretu u luđačkoj košulji čeka smrt. U mrtvačke kostime odjeven zbor anđela pjeva u slavu Krista i objavljuje njezin spas. Na samomu kraju Faust je opet star. Gounodova svježa, u nekim trenucima i pomalo slatkasta romantika povlači se pred dubinom Goetheove filozofske misli. Rekla bih da je takav pristup Gounodovu djelu danas jedino moguć. Vraćanje u operu s baletnim divertissementom bilo bi neprimjereno.

Premijerna podjela uloga, koja se ponovila na izvedbi 29. siječnja, snažno je obilježena fascinantnom umjetničkom osobnobnošću basa Piotra Nowackog, varšavskoga opernog prvaka koji pjeva u poznatim svjetskim opernim kućama. Njegov Mefisto, glasovno i scenski veličanstven, glavni je lik opere i vuče konce radnje. Tu je i kad nije nazočan. U njegovoj sjeni pomalo blijed ostaje i naslovni lik Fausta, kojega vrlo lijepo pjeva Branko Robinšak. Vlatka Oršanić privlačnošću svoje umjetničke osobnosti ostvaruje zaobljenu kreaciju Margarete. Mirjam Kalin cjelokupnošću vokalno-scenskog nastupa daje ulozi Marte veće značenje nego što ga ona objektivno u operi ima. Nowacki i Kalinova u kvartetu u vrtu toliko su razigrani da izbijaju u prvi plan. Kao Valentin mladi Jože Vidic nastavlja nizati uspješne kreacije i postaje respektabilan bariton na ovim prostorima. Bas Zoran Potočan decentno je donio Wagnera. Posve je prirodno da je u takvu pristupu operi uloga Siebela povjerena mezzosopranu (a ne koloraturnom sopranu, kako se često događa). Pastoznim mezzom i zamjernim pjevačko-scenskim kvalitetama Martina Tomčić dala je dojmljiv lik još nedorasla mladića koji se izvrsno uklapa u koncepciju ove realizacije u svakome pogledu visoka srednjoeuropskog dometa.

Marija Barbieri