Fenomen paranoje

»Tvrđa«, časopis za književnost, umjetnost i znanost, br. 1-2, Pučko otvoreno učilište Ivanić-Grad, 2002.

»Tvrđa« je časopis po mnogočemu sličan »Europskom glasniku«: bavi se aktualnim temama, prati recentne inozemne trendove, profesionalno je tiskan, ima solidnu kvalitetu priloga, opsežan je i izlazi jednom godišnje kao dvobroj. Od svog se DHK-parnjaka razlikuje po tome što izlazi u Ivanić-Gradu, s tendencijom da to mjesto blizu Zagreba učini poznatim i po nečem drugom osim po ljekovitoj nafti. Čini se da je sve to rezultat hiperproduktivnoga glavnog urednika Žarka Paića, ali i autora priloga, prevoditelja i svih onih koji na časopisu surađuju. Usprkos tome što nosi naziv koji semantički ne odgovara onome što se u tom časopisu može naći: uzmete li u ruke »Tvrđu« pomislili biste da je riječ o zavičajnom glasilu koje se bavi lokalnim legendama i davno zaboravljenim obrtima, a ne psihoanalitičkim interpretacijama paranoje ili fenomenima globalizacije. No tako je to kad čovjek i sam postane paranoičan, vjerujući da je semantička bipolarnost razlikovni i metodološki čvrst faktor u domaćem izdavaštvu, teoriji i literaturi. Tko zna, možda se neko lokalno glasilo o ribolovu ili časopis za hortikulturu zovu Veliki Drugi ili pak Društvo Kontrole. Sve ovo dakako ne znači da je Tvrđa subverzivan/alternativan časopis, nego onaj koji pripada mainstreamu u pozitivnom smislu te riječi — grafički, urednički i teorijski.

Teorije i urote

Glavna tema broja posvećena je filozofskom i psihoanalitičkom razmatranju fenomena paranoje i teorije urote. Urednici temata, Ljiljana Filipović i Zoran Roško, smatraju da je današnji paranoični strah od nezapaženosti važan simptom našeg doba, te da živimo u vremenu paranoje, u kojem je ona postala objektivno načelo organizacije svijeta. Iz prevedenih tekstova Sigmunda Freuda, Jacquesa Lacana, Bran Nicol i Slavoja Žižeka vidljivo je da paranoja nije tek izvanjski bezazlen i medijski sveprisutan fenomen, nego da on ukazuje na mnogo dublje i veće probleme, pri kojima paranoični mehanizam označava nešto mnogo više od subjektivnog osjećanja proganjanja ili želje da se bude proganjan: on eksplicitno ukazuje na duboku krizu društva i svijeta u kojem živimo. U tom je smislu najbolji tekst temata onaj Bran Nicol, u kojem se paranoja razmatra u kontekstu epistemofilije i postmoderne krize interpretacije. Tekst se uvelike oslanja na primjere iz postmoderne proze, ukazujući na sličnost između psihoanalitičkih teorija paranoje i postmoderne kulture: i jedno i drugo stanja su obilježena krizom interpretacije. U bloku o urotama nalazi se opsežan i vrlo poticajan tekst (ulomak iz knjige Carstvo urote) Timothyja Melleya o kulturama paranoje: u njemu autor pomoću pojmova racionalnosti i iracionalnosti, političkih analiza i detaljno analiziranih kulturalnih patologija ispisuje moguću teoriju urote. Jodi Dean u tekstu se bavi teorijom urote iz perspektive globalnih mrežâ informacijskog doba te osjećaja sveprožimajuće nesigurnosti. Sloboda, demokracija i sfera javnosti postaju ključni pojmovi u kontekstu fenomenâ urote. Naposljetku, kako pokazati i ukazati na pogubnost teorija urota i kako ih s psihoanalitičkog i kulturalnoga aspekta raskrinkati kao postmoderne fantazme nastale razvojem informatičkog društva i metastazom globalnih fenomena poput npr. uspostavljanja globalnog društva kontrole? Tekstovi koji se ovdje nalaze u svakom slučaju dobar za izbor i teorijski prikladan model kojim se ti fenomeni mogu razjasniti i učiniti vidljivijima.

Poetska radionica

Uz glavnu temu u časopisu se, kao i u većini naših časopisa, nalaze tematski blokovi poezije i proze. U Poetskoj radionici tu su tekstovi Jacquesa Dupina i Iztoka Osojnika, te dvije književnoteorijske analize. U proznom bloku isplati se pročitati vrlo dopadljiv tekst Muharema Bazdulja Znanje te ulomak iz romana Dražena Katunarića; iako odveć refleksivan za prozno štivo, dovoljno je zanimljiv. Tu je još i temat Kozmopolitizam protiv globalizacije?, rasprava o ateizmu u srednjem vijeku, originalan prilog Ortege Y Gasseta te dosadan ulomak iz knjige Andréa Glucksmanna.

Između azila i egzila

Prilog o umjetničkom projektu Motel Ježevo više je informativan nego kritički poticajan, ali i ovako nagoni na razmišljanje o nesretnicima sa svih strana svijeta, među koje nažalost s odljevom mozgova pripadamo i mi: jer što bi akademski obrazovanu osobu natjeralo da emigrira u Amsterdam i tamo čisti stanove negoli katastrofalna situacija u matičnoj zemlji. Jad i bijeda takve situacije između azila i egzila u nas još nije zadobila odgovarajući tretman među slobodnomislećim intelektualcima (na vladajuće strukture dakako ne treba ni pomišljati). Iskustvo odlaska iz vlastite zemlje i traganje za boljim životom još je obavijeno medijskom ravnodušnošću: tomu svakako pogoduje stanje u kojem se »sve mora promijeniti zato da bi sve ostalo isto«. Ako je u psihoanalizi dijagnoza ujedno ilustracija i kulturološkog stanja, pa je tako neka vrsta zrcala jednog razdoblja, onda se i ovakva masovna emigracija može dijagnosticirati kao paranoična vjera u to da je bolji svijet moguć negdje drugdje. Ta je fantazma pogotovo pogubna zato što subjekt postaje žrtvom paranoje upravo u onom trenutku kad pomisli da joj je uspio umaknuti. Možda bi se uredništvo u idućem broju moglo pozabaviti upravo temom regionalne paranoje: time bi se, uz sasvim prikladan teorijski instrumentarij, cijeli problem aktualizirao i postao emotivnije i iskustvenije blizak i lakše shvatljiv.

Tonči Valentić