Duboka škrinja sjećanja

Duboka škrinja sjećanja

Michael Frayn, Špijuni, s engl. prev. Gordana V. Popović Algoritam, Zagreb, 2002.

Tko su jači pisci u suvremenoj britanskoj književnosti — Irvine Welsh i Neil Griffiths ili pak, Jonathan Coe i Michael Frayn?

Fakovska, kavanska i živahna publika zacijelo bi navijački podigla prste za prvu dvojicu. FAK, koji je dovođenjem tih, a i drugih sličnih pisaca, pobudio interes za suvremenu britansku književnu scenu, ujedno ju je i predstavio u jednom ruhu i duhu. Opori jezik radničkog miljea, dijalektalni govori, priče iz subkulturnih skupina, pobuna protiv engleskog jezičnog imperijalizma itd. itd., samo su neke sastavnice tog avangardnog, underground mozaika koji se lijepo uklapa u medijske i kavanske prostore. Iza tih zadimljenih, dupkom ispunjenih prostorija, u kojima postaju podjednako važni likovni i djela, ostali su, u našoj sredini, skriveni neki drugi ugledni britanski pisci koji su se zagrnuli daleko više književnim nego medijskim plaštem.

Jedan od njih je, svakako, izvrsni romanopisac Jonathan Coe, kojega je, unatoč VBZ-ovu prijevodu njegove knjige Koji zajeb, fakovski brzi val nekako istisnuo u mirnu oazu. Autor sjajnog romana, koji u epskoj širini i dubini kritizira suvremeno englesko društvo, koji decentno kombinira i pripovjedačku tradiciju i moderne narativne postupke, i sam voli ostati samozatajan, uklapajući se, nehotično, u Kunderin model književne afirmacije. Kundera je u jednom intervjuu kazao da na bučnim medijskim scenama pisac može katkad biti pametniji od knjige, a knjiga, naprotiv, mora uvjerljivo biti pametnija od pisca. Recept, dakako, nije doslovan, ali uspije li djelo bez lika, onda postoji jasan dokaz da djelo doista vrijedi.

Isključite zvuk

Među vodećim britanskim piscima, čiji je priznati književni svijet izvan svih trendova, jest i Michael Frayn. Frayn je inače poznati dramski pisac, zvijezda i West Enda, a svojim posljednjim romanom — Spies, provedenim nedavno u biblioteci Zlatko Crnković vam predstavlja zagrebačkog Algoritma, osvojio je i uglednu britansku nagradu Whitbread. Istu nagradu, koja se dijeli po žanrovima, dobila je nedavno i njegova supruga Claire Tomalin — ona za biografiju, on za roman. Michael Frayn, popularan po kazališnim komadima (Isključite zvuk, koji se igra svuda po svijetu od 1982. ili Copenhagen, kojim je osvojio West End), afirmirao se ponajviše kao prozaik 1999, kada mu je knjiga Headlong, napisana u obliku literarne fantazije, u kojoj se razotkriva jedno vrijedno djelo, nominirana za Boookerovu nagradu. Whitebread mu je sada potvrdio titulu jednog od najcjenjenijih svjetskih romanopisaca.

U književni svijet Špijuna i, uopće, u književno dostojanstveni svijet biblioteke Zlatko Crnković vam predstavlja treba ući bez ikakvih pristranih recepata o nekoj suvremenoj, trendovskoj literaturi. I Špijuni, neobična priča o dvojici dječaka koji za vrijeme Drugog svjetskog rata detektivski prate jednu, navodno, njemačku špijunku, isključivo je fikcionalno, književno djelo estetskom aurom odijeljeno od suvremenoga, tekućeg svijeta. Upravo činjenica da su takva i slična djela, unutar spomenute biblioteke, ovjenčana najprestižnijim književnim nagradama (PEN/Faulkner, Booker Prize, Pulitzerova nagrada, Whitbread itd.) ruše parolu kako je danas u trendu niska, antiestetska, underground-književnost.

Prustovska priča

Knjiga Špijuni kudikamo više budi književne duhove prošlosti nego budućnosti — prije se, profinjenim literarnim prožimanjem prošlosti i sadašnjosti (junak proživljava priču u sjećanjima) vraća Proustu nego što se dodvorava modernoj publici. Za tu priču, koja otpočinje vraćanjem ostarjeloga junaka u malo mjesto Close, kako bi u svijesti iznova proživio davnu detektivsku priču i posložio sve njezine kockice u mozaik, treba imati pjesničko strpljenje. Priča se odvija polagano, zaplet se odugovlači gotovo tijekom cijele knjige, jer junak, zajedno s događajima, proživljava i sve svoje tadašnje emocije, žudnje, koje usporavaju priču i naizgled od nje stvaraju razvučenu zagonetku koja će se teško odgonetnuti. Ali, baš kao u pričama detektiva Poirota, nakon mnoštva postavki (kamo ide Keithova majka, što radi u tunelu, je li njemačka špijunka, kome ostavlja poruke, tko je još uvučen u igru, je li ona doista njemačka špijunka ili dječaci slijede samo svoju fikciju itd.), Frayn na samom kraju, doslovno na posljednjoj stranici, raspleće priču, retrospekcijom, objašnjava, razotkriva, imenuje. Cijela priča, na prvi dojam postavljena na klimavim nogama, na kraju staje čvrsto na noge, priređujući čitatelju doista neočekivano i vrlo dirljivo rješenje.

U osnovnoj radnji, knjiga Špijuni, koja Drugi svjetski rat prikazuje putem dječačke igre vrebanja i straha, nudi tajnovitost klasičnoga engleskog krimića, koji razvlači zaplet i šokira raspletom. Po stilu pisanja to je prustovska, nostalgična priča, umrežena zbivanjima, osjećajima, mirisima, u kojoj jedan jedini osjetilni podražaj (npr. miris cvijeća u vrtu djetinjstva) otvara duboku škrinju sjećanja. Tko voli polagane fabule, ukrašene estetskim digresijama, neka svakako uzme u ruke Fraynovu knjigu, zavaljen u udoban naslonjač i u tihom interijeru.

Lada Žigo