Čistoća koncepcije

Članovi VKO-a pokazali su se vrlo spremnima učiti od majstora Geringasova kova, pa ni rezultat nije mogao izostati, što se pogotovo čulo u prvom dijelu koncerta

U drugoj polovini siječnja na zagrebačkoj koncertnoj sceni mogu se izdvojiti tek dva važnija događaja: nastup Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem Pavla Dešpalja, uz sudjelovanje fagotista Željka Klepača, te gostovanje Varaždinskog komornog orkestra sa solistom i dirigentom Davidom Geringasom.

Zahtjevni Šulekov koncert

Simfonijski orkestar HRT-a pod Dešpaljevim je ravnanjem 30. siječnja u velikoj dvorani Lisinski ponudio netipičan program sastavljen od skladbi Antonina Dvoűáka (Scherzo capriccioso, op. 66), Stjepana Šuleka (Koncert za fagot i orkestar), Pavla Dešpalja (Varijacije za orkestar) i P. I. Čajkovskog (Francesca da Rimini, simfonijska fantazija prema Danteu, op. 32). Dešpalj, koji povremeno dirigira Simfonijskim orkestrom HRT-a, ni ovoga puta nije propustio priliku predstaviti neko Šulekovo djelo. Činjenica je da je Dešpalj gotovo beziznimno primjer dirigenta koji se brine za Šulekovu skladateljsku ostavštinu i održava je kao živi segment našeg koncertnog života. Tako je zahvaljujući Dešpaljevoj trajnoj naklonosti prema stvaralaštvu njegova profesora u Zagrebu ponovno izveden Šulekov Koncert za fagot i orkestar. Djelo je nastalo prije gotovo pedeset godina; preciznije rečeno Šulek je partituru dovršio u travnju 1958, da bi do praizvedbe došlo iste godine, pod ravnanjem Jeana Martinona. Solističku dionicu svirao je Rudolf Klepač. Koncert za fagot pripada skupini brojnih Šulekovih koncertantnih ostvarenja u kojima prvenstveno dolazi do izražaja njegovo dobro poznavanje značajki svakog pojedinog instrumenta i vještina korištenja njihovih izražajnih mogućnosti. Šulekovi solistički koncerti vrlo su zahtjevni za instrumentaliste, pa ni ovaj za fagot nije iznimka. Zahtjevnost solističke dionice ne iscrpljuje se samo u tehničkim poteškoćama, već uključuje i razumijevanje one za Šuleka tipične neoromantičarske ekspresivnosti, koja daje pravu boju njegovoj glazbi. Interpretacija inače vrsnog fagotista Željka Klepača bila je manjkava upravo u tom segmentu, pa se izvedba u cjelini doimala mlakom i bezizražajnom, urednom, ali dinamički i agogički bez dovoljno kontrasta, na energetskom planu niske razine intenziteta. Dešpalj je nešto bolji angažman postigao od samog orkestra, donekle u svojim neoromantičarskim Varijacijama i posebno u Čajkovskijevoj fantaziji Francesca da Rimini. Po intenzitetu i postignutoj koncentraciji Čajkovski je bio najbolji, premda se nedostatna njegovanost orkestra, vrlo čujna u mjestimice sirovom zvuku pojedinih orkestralnih skupina, i tu nametala kao važni element općeg dojma izvedbe. No nedostatak zvučne odnjegovanosti danas je prvi problem svih naših orkestara i najbolje pokazuje stanje zapuštenosti u kojem se oni već godinama nalaze. Čak ni povremeni nastupi sa senzibilnim dirigentima i glazbenim znalcima kakav je Pavle Dešpalj, ne mogu bitnije utjecati na takvo stanje stvari.

Geringas u dvostrukoj ulozi

Dakako da rad s dirigentom koji je ujedno i glazbenik velikog formata, uvijek daje dobre rezultate. To je dokazala i sretna suradnja Varaždinskog komornog orkestra s violončelistom Davidom Geringasom, 25. i 26. siječnja. Koncertna dvorana varaždinskog kazališta bila je svakako primjereniji prostor za muziciranje komornog sastava, od velike dvorane Lisinski, gdje je koncert najprije održan u sklopu ciklusa Lisinski subotom. Činjenica je i da Varaždinski komorni orkestar s velikim entuzijazmom svira upravo pred svojom publikom, a da su simpatije obostrane vidjelo se i prema odazivu posjetitelja, koji su dvoranu ispunili do gotovo posljednjeg mjesta. Ovo je inače treći koncert abonentskog ciklusa u novoj sezoni Varaždinskog komornog orkestra, a izazvao je posebni interes upravo zbog gostovanja Davida Geringasa. Geringasa inače u Varaždinu pamte po nastupu na Varaždinskim baroknim večerima prije dvije godine, kada je, također dirigirajući VKO-om, kao soliste predstavio četvero studenata iz svoje berlinske klase, uključivši tu i Moniku Leskovar. Ovoga puta Geringas je nastupio u dvostrukoj ulozi dirigenta i solista, pripremivši program popularnijeg tipa ruske romantičarske glazbe.

Varijacije na temu Čajkovskog iz pera manje poznatog ruskog skladatelja iz druge polovine 19. stoljeća — Antona Stepanoviča Arenskog, na ugodan su način otvorile program, posvećen zapravo Čajkovskom. Jer nakon Arenskijevih Varijacija, slijedile su obrade djela samog Čajkovskog. Najprije je Geringas kao solist izveo četiri njegove skladbe (izvorno pisane za različite instrumente) i to u vlastitoj obradi za violončelo i gudače. Nadahnuti nokturno u d-molu, romantična melodija, te virtuozni stavci humoreska i pezzo capriccioso u svakoj su pojedinosti izvedbe otkrivali Geringasa kao velemajstora njegova instrumenta. Čistoća koncepcije i virtuoziteta, oplemenjenih prirodnom otmjenošću muziciranja svedenog na elementarne vrijednosti svake interpretacije: logičnost glazbenog protoka s beskrajnom, ali potpuno kontroliranom slobodom agogike, i odnjegovani, prekrasno nosivi ton, učinili su od Geringasova nastupa pravu glazbenu svečanost. Orkestar, čija se kvaliteta muziciranja za kratko vrijeme priprema ovog koncertnog programa pod Geringasovim vodstvom čujno poboljšala, već je u Arenskom pokazao svoju bolju stranu, da bi u Čajkovskom, vrlo motivirano i s mnogo pravog entuzijazma sekundirao Geringasovoj solo dionici. Promjena u kvaliteti muziciranja VKO-a pojavila se kao posljedica rada i želje da se prihvate daleko viši standardi izvođenja koji su Geringasu sami po sebi razumljivi, no našim orkestrima, generalno uzevši, danas nisu ni približno dostupni. Članovi VKO-a pokazali su se vrlo spremnima učiti od majstora Geringasova kova, pa ni rezultat nije mogao izostati, što se pogotovo čulo u prvom dijelu koncerta. Transkripcija pak Čajkovskijeva glasovirskog ciklusa Godišnja doba (obradu za gudače i recitatora potpisali su Leonid Schatz i David Geringas) pokazala se tvrđim orahom za ansambl. Varaždinskom komornom orkestru u toj je izvedbi mjestimice manjkalo preciznosti, brzih reakcija i homogenosti cjelovite zvučne slike. Sve epizode nisu do kraja zvučale dorađeno, a agogika pojedinih dionica nije bila uvijek sasvim koordinirana u odnosu na cjelinu. No opći dojam koji su ostavili odlični članovi Varaždinskog komornog orkestra pod vodstvom Davida Geringasa, dala je njihovom varaždinskom nastupu vrijednost prvorazrednog koncertnog događaja.