Big latino

Big latino

Big band Hrvatske radiotelevizije i solisti, Latin Fire — Damaso Perez Prado — 26. siječnja, Zagreb, Mala dvorana Vatroslava Lisinskoga

Rijedak je slučaj da jedan brojčano velik orkestar, prvi put na području glazbe koju do tada nije izvodio, postigne zavidan rezultat. Upravo je to bio slučaj u primjeru koncerta pod prigodnim naslovom Latin Fire. Da se ništa ne bi prepustilo slučaju, u pomoć su pozvani ljudi koji se isključivo bave latino glazbom, odnosno oni koji su bili na njezinu izvorištu i surađivali s autohtonim glazbenicima.

Tomu treba još dodati i pun pogodak u izboru autora — skladatelju, aranžeru i voditelju orkestra Damasu Perezu Pradu, s obzirom da je riječ o čovjeku čije skladbe, ako ne i biografiju, dobro poznaje i naša publika. Kralj mamba, kako su ga nazvali, rođen na Kubi daleke 1916, razvio je posve novi ritam i melodiku, koje su glazbenici te večeri dobro iskoristili.

Big band je koncert, inače podijeljen u tri dijela, vjerojatno zbog potpuno novoga repertoara, započeo pomalo nesigurno, svjetskim hitom Pereza Prada Mambo Jumbo, ali je već u sljedećoj, Tico Tico, uz dirigenta Silvija Glojnarića, zazvučao melodično i ritmično u punoj snazi. U tom prvom dijelu, u kojem su se nizale redom poznate skladbe, publika je, dakako, najbolje prihvatila one najpoznatije — Cherry Pink And Apple Blossom White (kod nas poznate kao Jabuke i trešnje u popularnoj izvedbi Ive Robića), Skokiaan te Besame Mucho. U autorskim skladbama Pereza Prada, odnosno djelima iz njegova izvođačkog repertoara, uz znalački zvuk cijeloga sastava, glavnu su riječ vodili i upravo briljirali pojedini solisti — tenor-saksofonisti Željko Kovačević i Saša Nestorović, alt-saksofonist Arsen Ereš, trubači Davor Križić, Ramon Reberšak i Antonio Geček te trombonist Zlatko Strčić. Sigurna ritam-sekcija bubnjeva Borne Šercara, perkusionista Hrvoja Rupčića i klavijaturista Julija Njikoša, uz soliste, stvarala je u više navrata vrlo impresivan dojam.

Drugi dio koncerta pripao je gitaristu popularnoga sastava Cubismo, Mariju Igrecu. Među šest skladbi (dvije Igrecove koje su se lijepo uklopile u repertoar), u kojima je dominirala njegova gitara jazz-afiniteta, čuli smo popularnu Oye como va te dinamičnu Blue cha cha i Cantaloupe (Hancock), koje je Igrec izveo, uz završne duele s trubom i saksofonom, možda, najnadahnutije.

Sam kraj nastupa obilježile su vokalne izvedbe zagrebačkoga Venezuelanca Ricarda Luquea, člana Filharmonije i popularnog pjevača Cubisma. Svojim standardno sigurnim i nadahnutim stilom bez imalo manire i uz, za njega, neizbježan ples, Luque je izveo šest skladbi, od čega najdojmljivije What a Diference a Day Make, u verziji na španjolskome.

Na kraju svakako treba istaknuti zavidan rad, odreda domaćih, aranžera, jer aranžirati za mali sastav treba znanja, dok se za veliki traži posebna nadarenost. Sve u svemu, impresivan nastup u kojem je sastav, uglavnom, svirao uigrano i nadahnuto, ali i u kojem su, vrlo očito, uživali i sami glazbenici.

Velimir Cindrić