Bez radosti nema arhitekture

Bez radosti nema arhitekture

Površina ne može zamijeniti bit. Jednostavna svijest koja zadovoljava samo primarne potrebe ne osvrće se na potrebe istančane podsvijesti, onoga što nas čini ljudima. I to su situacije u kojima arhitekturu treba beskrajno paziti

Odlučili samo da arhitekta Dinka Kovačića (1938), izvanrednog profesora na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, voditelja Ljetne arhitektonske škole na Braču i aktivnog stvaraoca suvremene hrvatske arhitekture, dobitnika niza javnih priznanja i nagrada, koji živi i djeluje na relaciji Split-Zagreb, ne predstavljamo standardno koncipiranim, uvodom, već dopustimo da njegove žive, originalne i polemične misli same nađu put do čitatelja.

Kakva je u zemljama u kojima ste izlagali percepcija hrvatske moderne i suvremene arhitekture, ako to kao pojam i proces uopće postoji i funkcionira? Imaju li ikakvu predodžbu što smo upili, filtirirali od europskog arhitektonskog nasljeđa i prošlostoljetnih gibanja? Kakva je bila percepcija vašeg rada u tom kontekstu?

— Stavljate me u vrlo tešku poziciju s tim pitanjima! Imao sam osjećaj da je Hrvatska zaista mala zemlja na karti Europe i da sam ja malen, razumijete? I sada mi je teško dati njihov globalni stav... Direktor Međunarodnog centra za arhitekturu u Bruxellesu isprva je mislio da prima nešto s kraja svijeta. Poslije, kada je izložba bila postavljena, a, naglasio bih ipak, tri dana nakon skidanja izložbe Oscara Niemeyera — ovo ni za živu glavu nije uspoređivanje — on se preobrazio u drugog čovjeka, predstavivši moju izložbu s nevjerojatnim hvalospjevima. Osim njega o mojem radu govorio je arhitekt Ivan Prtenjak, a masa stranih arhitekata prilazila mi je s oduševljenjem i iskrenim čestitkama. Dakle, direktor Centra izrazio je na kraju želju da se predstavi kompletna hrvatska arhitektura ovog vremena, a ja ću držati neka predavanja unutar dva iduća mjeseca. Inače, ove tri izložbe za mene znače još neke stvari: prvo, u materijalnom smislu, apsolutno ništa! Ali to su sitnice koje ne mogu raspršiti radost u meni. Dobitak je golem, samo je isplata u radosti, u stisku ruke, i ja sam time zadovoljan. Najljepša je ona apsolutna nula koja te oslobađa bezveznih, blesavih razmišljanja o vrijednosti.

Jeste li možda zapazili da su neki vaši projekti naišli na poseban prijem i bili izdvojeni po komentarima struke? Ili, šire, neki arhitektonski zadaci prepoznati kao njima bliži otvarajući neka nova pitanja?

— Ne mislim da su se specijalno zadržali kod nekih objekata, ali sam zapazio da ih više zanimaju oni radovi koje sam radio kasnije, bili su im bliži. No, oni su se mojoj izložbi obraćali kao globalnom događaju, iznenađenju. Jer, prihvatili su me ipak na tom mjestu nakon Niemeyera! Oduševili su ih prozori — ne znam više na kojoj kući — jer moje kuće još imaju prozore u onom toplom, ljudskom, starinskom smislu, za razliku od npr. Défencea u Parizu, nemojte me krivo shvatiti... Kuće su kao ljudi, one kroz prozore (oči) i sa svojim tijelom kao i ljudi pokazuju svoju osobnost. Pojava nečega što upozorava na odnos, na zajedništvo ljudi i prostora u današnjem otuđenom svijetu bila je povodom njihovu odobravanju. Ja to tako osjećam. Pitali su me od kojeg su materijala moje kuće; a ja sam rekao da je to staklo, kamen, beton, i mislio sam da je to sve, ali onda mi je postalo jasno da njih oduševljava istinski materijal kojim gradim kuće, a to su djevojke, mladići, bijeli golubovi, osmijesi... Arhitekt i arhitektura trebali bi stvarati globalno pozitivno raspoloženje, tek u kvalitetnom spoju to postaje umjetnost. Argument mojim izložbama jest što su oni prepoznali neko zajedništvo, za njih već pomalo neobično. A to daleko nadilazi formu i zahtjeve funkcije; kada je zajedništvo ostvareno, ono postaje život! Evo, išao sam malo u širinu...

Baš sjajno da jeste! S obzirom da ste imali izložbe retrospektivnoga karaktera, gdje ste vlastitu arhitekturu vidjeli na sasvim drugi način, ovako na zidu, i gdje ste mogli s većim vremenskim odmakom i općenito, distancom, sve to sagledavati i osjećati, je li vam se učinilo da postoji još neka dilema u samom projektiranju, pristupu određenom arhitektonskom zadatku, ili da vas nešto kopka da istražujete dalje, da biste sada nekoj kući drukčije prišli... Imate li u projektiranju još otvorenih pitanja koja vas čine živim, koja vas još drže?

— Ajme, opet teško pitanje! (smijeh) Želio bih raditi nešto što možda nisam radio, gdje bih mogao započeti apsolutno iz početka, istraživački, jer najteže su situacije ako polazite na pola puta. Zanimaju me teme koje su bliže biti i sreći, npr. dom za nezbrinutu djecu, dom za starce... čini mi se da bih to stvarno volio napraviti. Jer, smanjiti nesreću, to je itekako upletanje u sreću! I zato sa studentima rado radim takve teme. To je možda moja neispunjena želja, nerealizirani vapaji. Radio sam svojedobno dom za starce, ali nije realiziran, i svi oni koji su mi ga zabranili (radi politikantskih manipulacija), sada su blizu toj životnoj fazi, i možda će me se sjetiti. Gledajući retrospektivu svega što se događalo, vidim da je u mojoj arhitekturi de facto samo istinski zapisano vrijeme i mjesto. Znate, to arhitekturu čini živom. Nikada ne bih mogao dobro napraviti neku kuću u npr. Finskoj, jer se moja uvjerenja i oduševljenja ne bi mogla užariti! Govore mi da, što sam stariji, to su mi i kuće bolje, to mi je rekla i Željka (Čorak — op. p.). A ja kažem: bolje su zato jer su slobode veće. Čovjek se kao stariji oslobodi, pročisti od svih programa. Do ispravna puta dolazi se s tisuću različitih strana. Više ništa ne moram napraviti u ime sljedećega koraka, nego reagiram po svojoj savjesti i radosti, točno prema trenutku vlastitih potreba. A kristalna dobronamjerna sloboda mora uroditi rezultatom. No, kuća mora apsolutno pokazati mjesto i vrijeme, jer se često susrećemo s nekakvim patetičnim naslanjanjima na neka prošla vremena...

E, to me također zanima! Vaše mišljenje o fenomenu forsiranja ukalupljenih, serijskih postmodernih oblika koji još traje...

— Kako ne! Ne bih uopće spominjao postmodernu, i nikad se nisam osjećao da bilo čemu pripadam. Tražio sam dogovor i mjeru, dogovor između suvremenosti i tradicije. Volim riječ dogovor, ne samo u arhitekturi, jer je ona dio mene, i ne mislim da sam samo arhitekt kao nešto izdvojeno od svega drugoga. Ja sam i ptičar, nogometaš, kartaš... Kada bi netko izvadio arhitekturu iz mene, osakatio bi ono što igra na kartu!

To se osjeća u vašoj arhitekturi! Sve ono što vas upotpunjuje da radite bolje kuće...

— Otprilike ću vam reći: ja samo živim i bilježim to vrijeme koje živim na svoj način. Moje kuće uvijek imaju moto; to je kao neki sažetak, ono što je u meni prisutno, što mogu nositi sa sobom u džepu, u duši... Iz poštovanja prema kući uvijek istaknem taj svoj moto. A postmoderna za mene i po sebi ne znači ništa, a i prije nisam mislio na postomdernu, nego na nekakve istinske ambijentalne vrijednosti iz moga krajolika. Ako ukradem vaš projekt, reći ćete mi da sam lopov; ako uzmem neki objekt iz nekih prošlih vremena ili se naslonim na njega i upotrijebim ga za obrazloženje umjetne ljupkosti potrebne današnjici, razumijete, onda ne samo što sam lopov nego i lažem. Jer izdajem vrijeme.

Ta vaša razmišljanja naslanjaju se na razmišljanja Željke Čorak kada je pisala o arhitekturi, navodeći definiciju kiča kao krivotvorenja stila i volje jednog vremena. To je blisko ovom vašem razmišljanju...

— Ja bih se s time potpuno složio! A kad smo spomenuli kič, mislim da je kič sve ono što je zadovoljavalo potrebe forme, što je samo sebi svrha, i što je čak i apsolutna ljepota, no — ukoliko bit nije u dobroti (a ljudi moraju biti dobri, a ne glancati površine), to vam je slabo... Površina ne može zamijeniti bit. Jednostavna svijest koja zadovoljava samo primarne potrebe ne osvrće se na potrebe istančane podsvijesti, onoga što nas čini ljudima. I to su situacije u kojima arhitekturu treba beskrajno paziti. Kič je sve ono čemu se daje preveliko značenje; svaka programirana osobna promidžba također nas može dovesti u kič...

Jest. Kič nije samo usko vezan uz stil, to je sve ono što nadilazi fino izbrušene, ugođene mentalne i kulturološke kanone, što dobiva neku pretjeranu potenciju, prelazi u karikaturu...

— Točno. Ma gledajte, teško bi bilo razgovarati o arhitekturi, a izdvojiti je od života. To je apsolutno neodvojivo! I to bi bio kič. Živimo u doba potpunoga kiča. On nas grize, grize naš krajolik, naše duše i kuće. Tu nema pravog osmijeha i radosti, za razliku od umjetnosti. Zar tajkuni nisu kič u društvu? Zar sve njihove manire, potrebe, prostori nisu apsolutno kič?

Je li uopće potrebno toliko forsirati i nasilno trpati u stilske ladice sadašnji trenutak u arhitekturi? Tobože, je li to kritički regionalizam, jesmo li izašli iz postmoderne, je li to racionalizam... Neki teoretičari i povjesničari to strahovito forsiraju, a s druge strane postoji jedna škola — koja je i meni bliska — koja pokušava izboriti pristup arhitekturi da se za svaki objekt radi potpuno nova, vrlo detaljna interpretacija i analiza, specifična i skrojena po mjeri baš za taj objekt, bez stilskih uopćavanja koja ostaju na površini, a ne prodiru u srž stvari?

— Ovako ću vam reći: mislim da je za put od nule do kuće — a to je put koji prelazim, najprije od znanja, uvjerenja, zatim stanja i oduševljenja — to je trenutak iz kojeg jedino imamo pravo reagirati. To je trenutak oplodnje. Ali, znanje, ah... Sve češće upotrebljavam frazu Ja vam pojma nemam. Najsretniji sam što se ne smatram stručnjakom za bilo koje područje u arhitekturi. Znati i biti stručnjak, to je vještina, a ne umjetnost. Studentima više ne zadajem zadatke, nego ih pitam da mi kažu što bi voljeli raditi. A sve što se odnosi na znanje sami će iskopati, jer ću ih naučiti da tako moraju funkcionirati. Sve što se odnosi na sklad, na dogovor, na nadgradnju u arhitekturi, tu ću bdjeti nad njima. Razumijete? A oko pripadanja stilovima... Previše ima obrazloženja... I kada o meni pišu, ja se ne prepoznajem, sve su to neke velike teorije. Nema ništa od toga da napravimo lijepe kuće; u njima se moramo dobro osjećati. Jednom je prof. Magaš rekao na predavanju kako je projektiranje traženje dobra mjesta.

Apsolutno! To je nekada bila normalna, rutinska praksa u arhitekturi starog i srednjeg vijeka, poslije se nažalost zagubila...

— Znate, mislim da se o arhitekturi, i općenito o životu, i to o najintimnijim segementima, previše govori. A samo govoriti, mislim da je to neka nerealizirana umjetnost. Moje su potrebe potpuno drukčije. Ja želim nešto stvoriti.

Evo, čini mi se da i sada, u ovom trenutku povratka zagubljenim vrijednostima, recimo, uklapanje prirode i biljaka duboko u interijer i tijelo kuće — nije proizašlo iz stvarnih potreba (jer smo nešto konačno shvatili), nego je to posljedica trenda raznih alternativnih vještina, feng shuija... Opet nas je zarobio trend, a ne istinska uvjetovanost potrebom. To je problem.

— Vidite, nisam nikada tako u arhitekturi razmišljao. Samo sam zadovoljavao svoje reflekse, instinkte, ono što je istinski potpuno duboko, najdublje što mogu dosegnuti. Refleksi su provjerili moje potrebe. Tako je nastala moja arhitektura. Mislim da je moja dužnost raditi ne anđeoski dobru nego građanski dobru arhitekturu. S otklonom prema boljem. Ako napravimo kuću za anđele, čovjeku će biti neudobno. Kada su mi svojedobno rekli da ću predavati arhitekturu za turizam, pitao sam se što je to turizam. Ako ga naučim u knjigama, tko će me slušati? Lutajući po terenu shvatio sam da se turizam sastoji od dva potpuno različita tijela: to je potreba za paradom u vremenu kiča, kada je važnije pokazati standard nego ga sam imati i, s druge strane, i dalje istinska potreba za odmorom. Znate što je to laž? To je kulisa. Arhitektura se stalno služi kulisama, zato jer je to gluma. Ako tražimo istinu i istinsku potrebu za odmorom, to je nešto sasvim drugo. Na onim pozornicama može se doživjeti samo zadovoljstvo, i to su prostori za zadovoljstvo. Ili, ona izmišljotina: hotel za starce... pa to je laž za odlazak u Pakao! Zamislite tamo dovesti svoju majku i reći joj kako ne ide u dom, nego u hotel...

A dom za starce, to je ista razlika kao i u ovom primjeru između turista i starca. To su strašne stvari... Postoje prostori za sreću, a razlika je identična razlici između sreće i zadovoljstva. I odlučio sam napraviti kućicu za odmor, zanesen Nerudinim stihovima (Hoću odmor od kamena i vune), ali nije mi uspjelo zato jer su pjesnici i anđeli tako blizu. Znate, drugim riječima, prevelika teoretiziranja koja više naginju znanjima apsolutno me ne zanimaju.

Ljuti li vas nešto posebno u arhitekturi u sadašnjem trenutku? Od projektiranja, zadataka, odnosa prema baštini, arhitektonske teorije...

— Znate, tako sam nekako uredio život da me ništa ne ljuti. Ne čitam novine da se ne bih vježbao biti ljut. A ne bi me nikada nešto moglo ljutiti u arhitekturi jer znam i svjestan sam da je arhitektura samo posljedica svega što se prethodno dogodilo. Stoga bih morao biti ljut na nešto sasvim drugo, na ono što je prethodilo početku bilo kakve athitekture. Mogu biti žalostan što gledam opise te stvarnosti pa nisam zadovoljan stvarnošću i njezinim opisom, no svjestan sam da je sada vrijeme profita, a ne duhovne nadgradnje. Ovo je vrijeme profiterstva i nasilja. Mislim da je najgore što u svakom vremenu isplivaju oni najagresivniji; postoje narcisoidni investitori, narcisoidni projektanti i narcisoidni proizvodi, odnosno, kuće. Od profita još je gora osobna promidžba i... definitivno vjerujem u instituciju Pakla!

Vidite li konkretne rezultate u mlađih arhitekata, svojih bivših studenata, s obzirom na filozofiju arhitekture koju pokušavate prenijeti? Je li moguće očekivati njihov uspjeh u mijenjanju lokalnog, na razini mikroregije, u stanju opće svijesti kroz arhitekturu?

— Vjerujem u svoje studente. To nije moj monolog, nego djelujemo u dijalogu. Naš je odnos uspostavljanje niza dijaloga. Moram ih upozoriti da ne mogu biti apsolutno slobodni, ali ih učim da a priori ne udovoljavaju ljudima na mandatu, koji su samo na mandatu, jer su oni na trajanju od dvije ili četiri godine. Nakon toga oni će početi mrziti, a vaša kuća je — A. B. Šimić je rekao crna skamenjena vječnost — ovdje za dugi niz godina i ne možete je samo tako mijenjati. Iznimno sam zadovoljan funkcioniranjem Ljetne škole arhitekture u Bolu na Braču. Zavrijedio sam da mi studente dobro domaćinski ugoste; dolaze arhitekti, profesori za koje ne znam dolaze li više kao kolege ili moji prijatelji. Tamo se uči kako biti radostan, a biti radostan apsolutni je preduvjet za početak svakoga posla. Na početku im objasnim minimalni protokol: kažem da naša škola ima ustav od tri članka, prvo, ovdje ste jer ste moj osobni ponos i ponos Arhitektonskog fakulteta; drugo, svaka prijavljena želja bit će vam ispunjena i, treće, zabranjeno je zabranjivanje i dopušteno je sve osim govoriti bilo što loše, govorimo deset dana samo pozitivne stvari. Eto. Kao pedagogu jasno mi je kako je najbolji dio nas sačuvan u drugim ljudima, razumijete? I, nakon svega, meni uvijek ostaje prekrasno čista savjest da je svaka moja kuća najbolja kuća koju sam u tom trenutku mogao napraviti...

Za kraj ovog razgovora bih istaknuo da je svjesna korumpiranost savjesti najpogubnija. To je apsolutni profesionalni blud, put u ništa! I zato bih upozorio mlade arhitekte da je arhitekt posljednji filtar u svim situacijama, čak i do profiterstva, koje danas cvate. Napišite još da ste razgovarali sa čovjekom koji je slučajno arhitekt i koji je slučajno napravio, skamenio, mnogo kuća.

Razgovarala Iva Körbler