Vijenac 232

Glazba

Filmska glazba

Zvukovni pejsaž

Nesanica (Insomnia), skladatelj David Julyan

Filmska glazba

Zvukovni pejsaž

Nesanica (Insomnia), skladatelj David Julyan

Nesanica redatelja Christophera Nolana po mnogočemu podsjeća na njegov nešto stariji film Memento. Jedna je od veza dvaju filmova i isti skladatelj, David Julyan, koji je za Memento napisao neutralnu, ali zvučnim efektima bogatu partituru. Postupak skladanja za Nesanicu vrlo je sličan: skladatelj se odlučio na sasvim neutralan pristup, na glazbu koja ne ponavlja viđeno, koja se ne uzbuđuje ni oko čega, pa čak ni oko akcijskih scena. Prvobitni je dojam potpuna nezainteresiranost i skladatelja i glazbe za zbivanja na ekranu.

Moguće je, međutim, povući paralelu s Mementom: i ovdje je glazba naizgled nezainteresirana i pasivna, a opet, s druge strane, odlično opisuje unutarnje stanje svijesti protagonista. Redatelj je Nolan i u Nesanici ponajviše aludirao na stanje svijesti, koje ovaj put nije bilo rezultat bolesti nego rezultat vanjskih utjecaja: 24-satnog dana na Aljasci čija svjetlost nenaviklu metabolizmu detektiva iz Los Angelesa smeta do mjere da ne može spavati. Ali detektiv ne može spavati i zbog nečeg drugog: slučajno ubojstvo partnera navodi ga na tešku grižnju savjesti — jer ubojstvo je moglo biti učinjeno i svjesno i namjerno. Ne znam kakva bi glazba bolje opisala moralnu dilemu — no Julyan se i ovaj put odlučio koristiti posve neutralnim, akordičkim glazbenim govorom koji se polagano, otužno, gotovo improvizacijski vuče pod nogama nesanicom i moralnom dvojbom mučenog iskusnog detektiva-ubojice.

U filmu nema tema, osim ako se uporni akordički niz ne prepoznaje kao svojevrstan tematski materijal. Dominantni su akordi, koji se povremeno (ali samo povremeno i daleko rjeđe nego u Mementu) pretvaraju u zvučne efekte. Za razliku od Mementa, gdje se isključivo koristio sintesajzerom, za Nesanicu je Julyan uporabio mali orkestar s dominantnim zvukom gudača. Time je još više zamaglio istražiteljski pogled te se glazba, poput magle koja je Al Pacinu onemogućila da u danom trenutku prepozna partnera, pretvorila u nepreglednu i posve nezainteresiranu masu zvukova koji su prisutni, ali kojih kao da nema.

No naravno da bismo zapazili da glazbe doista nema. Tada bi atmosferičan odnos zvuk-slika bio bitno smanjen, a zatupljeni pogled izvrsnog Al Pacina možda se i ne bi u tolikoj mjeri doimao bez fokusa i blizu panike. Zapravo je glazba krojena upravo po mjeri filma: ona predstavlja zvukovni pejzaž koji se, doduše, ne podudara s prekrasnim predjelima Aljaske jer ni njih glavni lik ne zapaža. Doista, oni koji su preslušali soundtrack, tvrde da glazba izvan filma gotovo ne funkcionira — osim ako baš niste ljubitelj ambijentalno-atmosferske glazbe čije akordičko nizanje s improvizacijskim karakteristikama može potrajati u beskraj. Pitam se kako bi skladateljeva neutralnost (koja mu u komercijalnom smislu čini medvjeđu uslugu, ali zato odlično podupire film) izgledala, odnosno da li bi partitura Davida Julyana za neki film koji nije režirao Christopher Nolan i dalje bila neutralno-atmosferična, čak ponekad suprotna slici, ili bi se skladatelj ipak odlučio pomaknuti iz svoje pasivne obamrlosti. No u filmu Nesanica glazba i okolno zvukovlje dobro funkcioniraju u kombinaciji sa slikom uporno ističući dilemu koja doista navodi na razmišljanje: koliko je ubojstvo slučajno kada ga učini detektiv, a koliko kada ga učini poznati pisac nezdravih misli?

Irena Paulus

Vijenac 232

232 - 23. siječnja 2003. | Arhiva

Klikni za povratak