Život na rubu

Život na rubu

Milan Fošner, Život u kući slijepih, Udruga umjetnika Tin UjevićZagreb, biblioteka Tin-Tin

U zadnje vrijeme čujem u razgovoru ili čitam na web-stranicama (www.konture.com — dobar poetski site — pa tko voli nek izvoli) razne tvrdnje kako je stanovita zapostavljenost poezije rezultat kapitalističke komercijalne igre u medijima. Smatram kako je teza da kapitalisti iz čistog interesa interveniraju u kulturu netočna ako je riječ o našoj književnosti. Jednostavno tu su profiti tako smiješno mali da je tobožnja zainteresiranost kapitalista i medijskih moćnika iz čisto profitnih pobuda vrlo mala. Da govorim o utjecaju kapitalizma na industriju dječjih igračaka, prehrane, ili zapadnjačkog filma; na otvaranje podružnica velikih korporacija u Vijetnamu, Indoneziji ili Kini, kao i na produženje radnog vremena ili pad standarda — to je nešto drugo. Ali naša domaća poezija pa i proza donose toliko male profite da bi od njih moglo skromno živjeti tek nekoliko izdavača, a sigurno ne autori ili medijske kuće. Stoga bi se naizgled zbunjujućim De Landinim rječnikom moglo reći da je ovdje stvar o tržišnom (mali novci, interaktivni dogovori), a ne o netržišnom (veliki kapital, globalne manipulacije) poretku.

Nema zavjere

Poezija nije zapostavljena zbog neke komercijalne igre s prozom. Budući da ne pravim veliku razliku između jednog i drugog, reći ću da proza stoji tek malo bolje. Zašto se ne bi dobro prodala i reklamirala i neka zbirka poezije? Doduše, sebe smatram prozaikom, ali je smiješno misliti da poezija stoji loše zbog neke zavjere. Možda na naklonost ljudi koji pišu u vodećim medijima utječu neke druge stvari, kao što su estetsko ideološki stavovi. Jer naš medijski prostor sve više provocira i traži novoideološku opredijeljenost. Ako niste ideološki opredijeljeni, jednostavno niste zanimljivi medijima.

Evo pred nama jednog pjesnika koji ni na koji način nije etabliran. Nema potporu medija ni institucija, a ipak je itekako stvarnostan, njegova je poezija puna svakidašnje muke i zaista je autentična. Riječ je o Milanu Fošneru, poznatijem pod nadimkom Foka. Ovo je već njegova druga zbirka; objavljena je u prilično marginaliziranoj, ali i agilnoj izdavačkoj kući, stoga evo im skromne pohvale. Također, ovaj je pjesnik poznatiji nešto široj publici po nastupima na raznim slumm festivalima i poetskim izvedbama uživo. Foka je pjesnik svakodnevice i društvenog dna, pjesnik zime, smrzavanja, pića i droge, on je postroker, barska mušica, domaća neovarijanta Bukowskog.

Ako nabavite Fošnerovu knjigu, čitat ćete stopostotno izvornog pjesnika, sa svim opasnostima koje ta pozicija nosi, ali i autorskim rješenjima koja otkrivaju literarni talent. Autentičnost je najveća dobit ove zbirke. Opasnost života na rubu, u bijedi, u raspadnutoj obitelji i svađama — ono je što plijeni, što pogađa čitatelja, upravo danas kad se vode razne polemike (u biti potpuno krive) između autentičnosti i eventualne implementacije nekog stranog autora u tkivo naše književnosti.

Između ostalog, dojmila me se pjesma u kojoj Fošner na stanici, pri ulazu u autobus, susreće majku koju nije vidio dvanaest godina, a ona mu u prolazu dobacuje: Znači, tako sada izgledaš? I ništa više. Zbirka je puna sličnih dirljivih i teških trenutaka. Primjerice pjesme: Semafori fantastično obavljaju svoj posao (narator je prebijen, leži na tlu i vidi samo semafore, koji zaista fantastično rade) ili Mirovna ponuda (svađa s djevojkom), Led na trepavicama (život u sobi bez grijanja) itd.

Ovo je prava stvarnosna poezija, bez rezervnih varijanti, zbirka ne tako tematski razvijena i mnogostruka, kao zbirka Tatjane Gromača, ali prilično čista i sigurno autentičnija i sirovija. Snagom i uvjerljivošću pjesničkih slika Foka postavlja čitav set svoje stvarnosti i svoje okoline. U toj stvarnosti nema zanosa velikim pričama, ni izraženih političkih stavova, koji bi nam (kao) trebali osigurati bolju budućnost, ni na najdubljoj razini. Ali baš zato Fošner ostaje do kraja usredotočen na osnovnu temu i problem. A to je, etički gledano, jedna stuba više. Po mom mišljenju, Fošnerov će rad sigurno pronaći svoje mjesto u hrvatskoj poeziji početka trećega tisućljeća i poslije.

Rade Jarak