Vladimir C. Sever

Gospodar prstenova: Dvije kule (The Lord of the Rings: The Two Towers), red. Peter Jackson

Kad bi jedan veliki holivudski studio danas došao u Hrvatsku, zemlju s više od pola stoljeća filmske tradicije i s nebrojenim prirodnim ljepotama, te nekom našem redatelju dodijelio mnogo milijuna dolara da snimi tri složena filma zasnovana na megapopularnom Gospodaru prstenova J. R. R. Tolkiena, kakav bi bio rezultat? Bojim se da ne treba biti ciničan da bi se zaključilo kako bi najveći dio tih sredstava bio posve »nenamjenski utrošen«, kao i da snimanje ne bi ugrozilo život samo Gimliju. Na svu sreću, studio New Line povjerenje je ukazao zemlji s manje stanovnika i s daleko kraćom filmskom tradicijom. Po strani od određenog broja glavnih uloga i ključnih mjesta u ekipi, filmski fenomen Gospodara prstenova u potpunosti je ručni rad domišljatih i entuzijastičnih Novozelanđana. Trilogija Petera Jacksona tako je okrunila pretvaranje Novog Zelanda u, smatram, najzdraviju kinematografiju anglosaksonskog govornog područja.

Integriranje nasljeđa

Dvije kule nije ni bolji ni lošiji film od Prstenove družine – radi se samo o narednom dijelu cjeline koji posjeduje značajno drugačiji ritam i ton, a izrađen je, odglumljen i izrežiran s jednakim nadahnućem. Ipak, dok je Družina suvislo prenijela radnju prve knjige Gospodara prstenova i još joj pridodala prvo poglavlje druge, filmske Dvije kule radnjom obuhvaćaju tek 13 od ukupno 62 poglavlja – tek nešto više od petine! Dodatna je frustracija saznanje da je treći dio, Povratak kralja, sadržajno daleko bogatiji nastavak.

S druge strane, film koji je pred nama toliko je vjeran onom najboljem u Tolkiena da se nikakvi problemi ne osjećaju dok traje. Uostalom, prošireni segmenti daju mjesta materijalu iz priče o Aragornu i Arwen, dirljivog dodatka knjizi, koji sâm Tolkien nije uspio integrirati u radnju. Ispričane vrlo tankoćutno u svom tragičnom aspektu, ove scene daju Jacksonu i nenadanu priliku za referiranje jednog ne-tolkienovskog vizualnog izvora — predrafaelitske slike Arturova smrt Jamesa Archera, što dodatno integrira priču u ukupno mitsko naslijeđe Zapada.

Po strani od toga, bajkovite su kraljevine potisnute na marginu; Rohan i Gondor, kraljevstva ljudi, suočena su s ratnom prijetnjom koja djeluje stvarno čak i nama, koji dobro znamo kako to izgleda. Zlo je sad manje eksteriorizirano u nemanima nadahnutim Beowulfom, a više prisutno u psihologiji protagonista. Recimo, Faramir, zapovjednik specijalne postrojbe iza prve crte bojišnice, u filmu reagira uvjerljivije nego u Tolkiena, gdje je bio imun na apsolutno iskušenje Prstena Moći. Jackson i njegovi scenaristi nijansiraju psihologiju likova složenije od njihovog književnog autora: ovo je rijetka pojava u adaptacijama uopće, a kamoli u ovakvima, gdje je sav trud lako mogao biti uložen u spektakularnost.

Odlazak Faramira sa zarobljenicima u Osgiliath, grad koji knjige nikad nisu izravno posjetile, također pruža elegantnu ekspoziciju za zbivanja koja tek slijede. Rat u ovom filmu započinje: neravnopravna bitka staraca i djece u Helmovoj guduri možda je tek čarka u odnosu na buduće, ali Jackson je dočarava vješto poput Kurosawe ili Griffitha u najboljim danima, elegantno nadmašujući sve što smo vidjeli u Hrabrom srcu ili Gladijatoru. Ulozi su, dapače, ovdje veći nego u spomenutim filmovima: tu se ne bori jedna nacija protiv druge, već ljudsko protiv posve antiljudskog, pa sraz beznađa i čiste vjere u sretan obrat rezonira nepatvorenom snagom onoga što je Tolkien nazivao eukatastrofom.

Rađanje klasike

Svi ostali motivi filma organski proizlaze odatle. Tu leži i jak humanizam djela (premda to nije jasno mnogim američkim kritičarima, koji vulgarno u Gospodara prstenova nalaze alegoriju za novi imperijalizam svog režima) kao i simbiotska povezanost ljudi i prirode, koja nadilazi puku ekologiju, a koju Jackson vrlo vješto vizualizira kroz Tolkienovu najosebujniju kreaciju, Ente; te, napokon, i najdojmljivije — tu se prelama Golum, najosebujnija filmska kreacija naših dana. Više nego na poljima Rohana, više nego u Aragornu i Frodu, prava se bitka Dviju kula vodi u Golumovoj duši: sukob opsjednutosti Prstenom s mogućnošću da iznova, nakon mnogih stoljeća, opet stekne osobni dignitet, Jacksonovog će Goluma razdirati čak i više nego Tolkienovog.

Za ovu je svrhu posve nebitno kako je Jackson uprizorio Goluma: tehnička postignuća filma brojna su i od njih počesto zastaje dah čak i publici koja je već oguglala na digitalne figuracije svega zamislivog. Ali Jackson ne postaje tehnokrat. Njegova je ironija slatka: da biste snimili film snažne antitehnološke ideologije, duboko prožet vjerom, morate pribaviti najsofisticiraniju tehnologiju i najumješnije je rabiti. Dokle god ona ostane vaš sluga, nećete upasti u zamku kojoj je u ovoj priči podlegao Saruman.

Pa premda za konačan obračun sa Sarumanom Dvije kule, nažalost, ne pronalaze mjesta, sve ono što film uspijeva prikazati još dugo odzvanja u gledatelju na mnogim razinama. Za razliku od, primjerice, Harryja Pottera, dosad viđeni nastavci Gospodara prstenova imaju snagu klasičnih djela u jednom žanru s kojim se povijest filma dosad nije naročito usrećila. Jedva čekam prošireno izdanje na DVD-u, kao i Povratak kralja: a nakon toga će, bojim se, čak i Novozelanđani teškom mukom uspjeti ponovno doći u ovakav stvaralački zenit.

Vladimir C. Sever