Vijesti iz sretne zemlje

Kako će to dalje ići, i čega tu sve ima-nema, to sam Vrag zna. Njega treba pitati. On se udomaćio ovdje. Kako ima dvojno državljanstvo, malo je u Paklu, malo je u Hrvatskoj. Njemu se svidjela ova zemlja, njezini ljudi, topli međuljudski odnosi...

Evo naslova iz dnevnih novina: Policija istražuje aferu prisluškivanja u muzeju... Ostaje dakako skandal u Zagrebu, obavijesni razgovor i sve što uz to ide, poput Državnog odvjetništva, sudskog vještaka itd., itd. Da čovjeku pamet stane. Ali otkud ovdje pameti?!

Izjavljuje se iz vrha samog Muzeja da je čast svakom građaninu čiste savjesti surađivati s policijom. Doista, da ga se i ubije, čovjek ne može zamisliti veće sreće u životu od razgovora s policijom. Biti s njom u prisnu odnosu prava je zadaća kustosa, galerista, pisaca ili pjesnika. Jer kako se može inače detektirati i poligrafirati što je pjesnik htio reći?!

A zašto policija u muzeju? Po novinama, ne poradi kriminala (mogućeg svagdje pa i u muzeju) nego zbog poremećenih međuljudskih odnosa. Kako se naša policija i pravosuđe obračunalo s kriminalom i pljačkama i kako je u ovoj zemlji sve sankcionirano, pravedno kažnjeno, vraćeno i ispravljeno, evo policije u kulturnim institucijama da popravi međuljudske odnose. Policija u manje naprednim zemljama može od nas mnogo naučiti.

Kako će to dalje ići, i čega tu sve ima-nema, to sam Vrag zna. Njega treba pitati. On se udomaćio ovdje. Kako ima dvojno državljanstvo, malo je u Paklu, malo je u Hrvatskoj. Njemu se svidjela ova zemlja, njezini ljudi, topli međuljudski odnosi... On inače stanuje u pravosuđu, politici i vlasti, i to je njegova točnija adresa na svim stranama svijeta — i to je nekako i razumljivo i prirodno. Ali da se ugnijezdio u hrvatska kulturnjačka srca koja inače kucaju jedna za druga, e to je već neobično ili gotovo čudo. P. S. Inače, ako čujete da samo dva čovjeka rade u nekom muzeju, galeriji, kulturnoj instituciji u Hrvatskoj, znajte da je riječ o dva dosljedna i nepomirljiva gledišta o svemu koja se nemaju šansu izmiriti; najmanje snagom argumenata. A svako malo idu nekamo po svoje mišljenje dobivajući na čvrstini autoritativnog kontrafora... Onaj Drugi je, dakako, po filozofu — Pakao!

Uzrok-posljedica?!

U relativno gledljivom, gotovo dobrom filmu (Chichi? Chico?... tako nekako) glavni junak, stranac, priča o iskustvu rata u Hrvatskoj na hrvatskoj strani. Nakon što je ranjen govori (s titlovima u nizu); Bio sam u komi šest tjedana! Dobio hrvatsko državljanstvo! Je li nešto naslutio? Stoji li to u nekoj svezi?!

Obzir

Pristupa mi P. M. i govori o zajedničkom kolegi koji se nakon bolesti jedva spasio najgorega, potom, srećom, i bolnice; Znaš, on je praktički gotov, na njega ne treba više računati.

Zvjer-a se u budućnost!!

Sjaj medaljerskog umijeća

Nekom uzgrednom babicom bijah, i ne htijuć, pri rađanju brojne medaljerske obitelji prijatelja, i do sada isključivo slikara, Dalibora Paraća. Za onoga koji je od prvog lika nazočio rađanju te brojne medaljerske obitelji moja su iznenađenja bila, rekao bih, radna. Pitan i za poneku sitnicu, bio sam privilegiran u toj kovnici naravi i lica, u kojoj u početku nisam mogao pretpostaviti tolika brojna i vrijedna rješenja. Milost koja me utrpala na taj medaljerski brod zahvaljujem svakodnevnim običajima smjerna bivanja u atelijeru. Samo tomu, zahvaljujem i svoju medaljersku slavu, za koju bi ozbiljniji i ponešto napetiji duhovi žrtvovali mnogo toga kako bi dospjeli do zrcala svojeg oka u oku drugog čovjeka i koju bi pretenciozniji označili znakovima besmrtnosti. Među prvim radnjama (Kulmer, Milišić...) bijaše medalja i s mojim likom pomalo pretenciozno nakrcanim teškim slovima, častima i zvanjima. Ne sluteći da će to jednom biti galerija likova i uglednika, da će se sve to izroditi u izložbu, katalog i moguću knjigu, osjećam pomalo nelagodu i stid. Teški komad bronce nije ispisani papir preko kojega možete gumicom izbrisati nesmotreni trenutak ismijane taštine, rođene doduše iz štosa. Ali, sada se ti operi...!

Spašava me i uvelike tješi brod na reversu. U jednostavnosti moje gajete korčulanke vidim se više nego u licu s bradom u ozbiljnoj pratnji latinskih titulara. Plovidba i latinsko jedro (zapravo sošno) označavaju me bolje od svega. Moj identitet slobodnog mornara okovana gradom baca me u delirij sutrašnjeg. Ljeto koje nadolazi uvijek je za mene Obećana zemlja isprana modrinom.

Kamo je nestao humor?

Ono što mi u u ovoj svakodnevici u posljednje vrijeme rađa najveću nelagodu i što me ponajviše brine to je (u mene i u drugih) nedostatak smisla za humor. Ne mogu u svojem govoru ili pisanju sklepati ni najmanju duhovitost. Mogu doduše biti opor, gorak; sposoban sam i uvrijediti... Biti nalik mnogima?!

Smisao za humor me napustio. To je najlošijim znakom svakodnevnog života. Taj rastanak najteže mi pada. Ostajem sa sličnim sivim licima beznačajne turobnosti u čoporu koji pokazuje samo zube.

Ive Šimat Banov