Udaljavanje od Ringa

Udaljavanje od Ringa

Za obične je turiste Beč umjetnički raj na zemlji i vrhunska barokna kulisa. Beč, fijakeri i valceri — Beč, kraljevski i carski. Pa neka je i to, neka je aura finih kolača, bečke kave i tzv. kulture u javnom ponašanju (»bečka škola«) i dalje zaštitni znak grada kojemu lice i naličje svakodnevnoga, običnog života, onoga koji se udaljuje od pompoznoga 1. Bezirka ne služi na čast. Uostalom, koga briga za običan svakodnevni život i njegove probleme. Toga imamo i kod kuće. U Ringu se sanja!

U Beč svakako dođite zimi, kad vjetar s Dunava (košava) smrzne i odnese svaki miris s ulica. Na konje mislim, naravno, na slavne lipicanere koji po asfaltnim »prstenovima« skupo voze naivne američke turiste i usput obavljaju — nuždu: veliku i malu, malu i veliku... Gnjac, gnjac. Ma, konji su jednostavno predivni, ali romantična vožnja Ringovima i najužim središtem, sve do razvikanog Stephansplatza, jednostavno — zaudara. No, to je kao bečka atrakcija. Ali meni smrdi, i fertig. I morate se čuvati ako ste pješak, paziti na tragove četveronožnih plemenitih ljepotana. Tako baš na jednom raskrižju, na prometno inače gustom i nespretno riješenom Karlsplatzu, stao fijaker a konjić se olakšao, iza njih gas je nagazio uglancani BMW (koliko je samo taj konja imao) i eto sraza. Auto završio propisno sflekan u kakvoj garaži, a pješaci... Znam, znam, nije baš neki početak za opis jednoga od najljepših i najslavnijih gradova u Europi. Pa zato evo i dodatka: psi. Zar zaista mislite da su bečka gospoda tako fina da kupe »ostatke« iza svojih kućnih ljubimaca? Kao ono: postoje papiri i vrećice u zasebnim sandučićima, pa ih onda fini ljudi uzmu i pokupe, tu je, molim lijepo, i tradicija, bonton, ljubim ruke Frau Doczekal, Frau Hlawatsch, Frau Konczakowski (naime, pravi Bečani su, Austrijanci vele, uvijek miješani... zato puno cz, sz, shw i inih tipičnih germanskih fonemskih kombinacija u prezimenima autohtonih Bečana). Nego peseki. Papiri i vrećice se zaista slobodno nude, najviše u okolici parkova, ali ljudi su samo ljudi a psi su samo psi. Park na Heldenplatzu, ispred Nationalbibliothek i vladinih zgrada, reprezentativno mjesto u svakom pogledu, zapravo je ogroman pseći WC. Zato pazite gdje stajete kada šetate Grabenom ili gledate blještave izloge na glasovitoj (sve je ovdje slavno i glasovito!) Kärtner Strasse u centru 1. Bezirka. Ono što nisu uspjeli lipicaneri mogla bi kakva napirlitana pudlica. U Beč svakako dođite zimi, vjetar i snijeg pouzdan su dezinficijens.

Marš na Dunav

Za sve su krivi prokleti auslenderi! — crnci, bijelci, Azijati, svejedno već što su ako nisu punokrvni Esterajheri — reče negdašnji šef iz vlade nedavno prognanih ultradešnjaka Haider. I ode jadan u svome Porscheu Carreri na kakvu party-seljačiju na kojoj će prikupiti tisuće eura. Ali, bez brige, tako misle i oni kriptodešnjaci koji za njega nisu formalno glasali na nekima od prethodnih parlamentarnih izbora, a na onim zadnjima, održanima u studenome prošle godine, najviše glasova dobili su konzervativci i socijalisti. Valjda kao utjeha nakon Haiderovih ksenofobičnih jurišnika. A rasizam u Beču, nažalost, sve je češća pojava. Eto, primjerice, nije da se baš svagdje voli crnce. Ima birtija, čak i taksija, u kojima crnci nisu dobrodošli. Baš se tako u jednom od nedavnih brojeva »Faltera«, tjednom pregledu kulturnih i drugih događaja u glavnom gradu (Stadtzeitung Wien. Mit Programm.), koji glasno kaže što misli i koji redovito nije benevolentan prema navikama vlastite nacije, mogao pročitati veliki članak o netrpeljivosti spram stranaca, crne braće napose. Ni Turci ne prolaze puno bolje, ni ovi s Balkana. I nemojte misliti da su Hrvati neki izuzetak iz gomile. Gospodin Aloďs Mock bio je divan ministar vanjskih poslova koji je puno učinio za međunarodno priznanje Hrvatske, i hvala mu na tome, ali prosječni Austrijanci, Bečani još i više, trpaju sve u isti koš. Bilo kako bilo, Turci su dobro organizirani, s jakim malim poduzetništvom, uglavnom trgovinom, i zaposjeli su cijele gradske četvrti. Što će tek biti kad Turska bude primljena u EU? Carigrad na Dunavu, kebab i turska kava umjesto sacherice i melangea. Gotovo da je već tako. Po nizu klubova, organiziranosti i brojnosti etnikuma, ali i dobro poznatoj agresivnosti u pronalaženju puteva kako se što bolje slizati s austrijskim zakonima i navikama, pa i ljudima, jel’ te... prednjače Srbi, i to oni iz vascele južne i istočne Srbije. Navodno je preko 100 000 službeno registriranih, a računa se da ih je barem još dva puta toliko. Ćirilice i Cece i kojekakvih pevaljki na svakom koraku (konkurirati bi im mogli jedino rubni dijelovi Zagreba), a u nekom od gradskih prometala nemojte da vas iznenadi zvuk s mobitela koji zvoni taktovima Marša na Drinu. Ma šta na Drinu — na lijepi, plavi Dunav, na »lepi, plavi« vozi Miško! Prinudni suživot za poludžet. I sve se kasirke u samoposlugama zovu Radmile. Ako nisu Fate. Piše na reveru.

U slutnji, u čežnji...

Inače, i žao mi je što to moram reći — Bečani nisu baš najsrdačniji i vedri ljudi. Onako, napola bi oni sve. Napola zahvaljuju, napola se smiju, nema tu iskre u oku i čvrstoga stiska ruke. Pa makar i da zaboli na tren, ali da je stisak. Sve onako... preodmjereno, proračunato, sumnjičavo (stvarno nisam paranoik). Poznato je da mladi parovi koji se, kao vole, odvojeno plaćaju račune — hoće oni sve, i zajedno na večeru i zajedno u kino i zajedno na ljetovanje, ali ceh plaća svatko za sebe. Oni su zusammen, ali plaćaju getrennt. Stvarno smiješno. Pa se onda, recimo, čude ako im pomognete u običnim stvarima, kao što je recimo pridržavanje dječjih kolica kada mama i dijete u popodnevnom stampedu moraju iz busa ili tramvaja. I zblenuti pogled roditeljice koji samo što ne pita: koliko to košta? Ili ta čudna tišina u U-Bahnu. U-Bahn huči i vrišti, upravo zove na ljudsko brbljanje i žamor, smijeh i bilo kakvu intonaciju, ali u vagonima tišina. Izolirane zvučne komore i ljudski vakuum. Sjede tužni ljudi i šute. Šute u 8.00, šute u 17.00, šute u 21.00. Zabrinuti pogledi. Tjeskoba. Daljine, daljine, planine, planine... (a i tamo ih ionako čekaju Janica i Ivica, pa tjeskoba postaje još veća). Česi barem u tramvajima čitaju knjige, Španjolci glasno gestikuliraju i stalno se nešto svađaju pa onda odu do prve pivnice, Australci se srdačno smješkaju, svi su im mate i sve im je cool. Bečani eto šute, i šute... I sjetim se usput naslova onog Musilova romana. I izađem na prvoj stanici. No, dobro, kao i njihovi susjedi koji čitaju po tramvajima i Austrijanci vole i piju pivo. I stvarno ga imaju dobrog, od radničke klasike Ottakringer do okusa što ga nudi tradicijom potvrđeni (iz 13. stoljeća) Hirter. Sirevi izvrsni, ali, vjerovali ili ne, nemaju običnog kravljeg sira. Zamjenjuje ga Topfen, sirna krema od koje pite i štrudle svejedno odlično izgledaju i dobro prijaju. U Beču se stvarno može uživati u onome što se obično naziva pekarska industrija. Bijeli, integralni, bio-peciva, kruh s izbalansiranim sastojcima voća i povrća, sa sjemenkama raznim, itd., itd., totalna ludnica. Već sam ulazak u pekarnice, kojih ima na svakom koraku, mami slinu na usta. O mliječnim proizvodima i slasticama bolje da i ne govorim. Hrana u Austriji nije skupa, austrijski džepovi su dovoljno duboki i većina si stanovništva iz toga obilja može priuštiti što god želi. Posve je druga stvar što Bečani slabo kuhaju doma, i kulinarije iz domaćinstva nerijetko zamjenjuju ponudom iz mnoštva restorana, naročito vikendom. Pa tako nije rijetkost da u dobrostojećoj bečkoj obitelji u hladnjaku nađete potpune bezvezarije, recimo jogurt kojemu je prošao rok upotrebe, ali će ista ta obitelj potrošiti cijelo malo bogatstvo u kakvom egzotičnom restoranu. Valjda i zato jer je tako lakše, jer je to in. Moš mislit, al nek im bude. Mahlzeit!

Moderato bečki

Ako Beč zbog kojekakvih razloga, zbog, recimo, globalnih i unificirajućih pokreta i navika koji su djelomice stigli i s priključenjem Europskoj Uniji te ishitrenoga i licemjernoga kozmopolitizma Bečana koji — priznali to oni ili ne — jedva trpe strance a istovremeno ne mogu bez njih (bauštela, prodavači novina, čistači, šljakeri svih vrsta bez kojih grad ne može) i nije odraz prave Austrije, jer se ona nalazi zarobljena i zaustavljena negdje u malim gradovima, u Mozartovu Salzburgu ili možda u Grazu, svjetskom gradu kulture u 2003, bečka su umjetnička djela, galerije, izložbe, muzeji, arhivi i knjižnice ona uporišta zbog kojih je Beč tako privlačan. I Zagrebu srećom, zbog blizine, dohvatljiv. No, i opet je pitanje — što bi sa svim tim Bečani da nije stranaca koje sve to zanima vidjeti i doživjeti na licu mjesta, da nije stručnjaka iz cijelog svijeta, pa i ovog našeg hrvatskog prostora, koji znaju cijeniti ono što Beč u svojoj bogatoj umjetničkoj i muzealnoj riznici skriva i nudi. Mislim da će napetosti i podvojenosti između želje Bečana da ostanu na neki način nedodirljive veličine koje žive na lovorikama negdašnje monarhije i suvremene životne prakse koja će u ovaj grad dovoditi još više stranaca biti stalno, i da će grad i njegovi stanovnici morati još dugo licemjerno skrivati svoju pravu narav, a ona glasi: prešutna netrpeljivost ili lažni obzir prema došljaku. I sve zato što se od vlastitog karaktera ne da pobjeći, a bez stranaca se, na drugoj strani, ne može tako »bečki« lagodno živjeti. I kako onda shvatiti uočljive natpise na gradskim prometalima: Wien gehört Dir. Čiji je to grad, kome zapravo pripada, na koga se odnosi završna zamjenica?

Liftom u visine

Umjetnost takvih problema nema. Ona zna kome pripada, i vremenu svom i vremenu budućem, samo joj treba dati slobodu, isticali su secesionisti. A Beč je kroz svoju bogatu umjetničku povijest znao poticati i prepoznavati istinske vrijednosti i učiniti ih baštinom čovječanstva. Uh, u Beču se zaista ima što vidjeti! Meni je najdraža šetnja kompleksom baroknog Belvedera, jer osim sklada i mirnoće koju osjetite prolazeći pored niza kamenih sfingi i uredno maženog terasastog vrta, pogled je s Gornjeg Belvedera na središte Beča nezaboravan: princ Eugen Savojski, uz pomoć svoga arhitekta Lukasa von Hildebrandta, zaista je znao odabrati mjesto za svoju ljetnu rezidenciju. Pokraj samoga Belvedera, s desne strane glavnog ulaza u kompleks, nalazi se meni najdraži bečki vrt, mala botanička oaza, koja je s cijelim Belvederom sušta suprotnost nemirnom i bučnom, upravo balkanskom okružju susjednoga Südbahnhofa. U Gornjem i Donjem Belvederu postavljene su i dvije trenutno najbolje izložbe u Beču, o kojima je »Vijenac« već izvijestio, na prvom mjestu izložba pejsaža Gustava Klimta, odnosno izložba Messerschmidtovih skulptura. Razvikani i navodni impresionisti francuski-ruski-američki u Kunstforumu nisu ni sjena ovim dvjema postavama. I još barem dva meni omiljena odredišta: Jesuiten- und Universitätskirche s baroknim stropnim freskama i fascinantnom iluzijom kupole Andrea Pozza te arhitektura Fischer von Erlachove Karlskirche do čijih se stropnih fresaka u kupoli na preko trideset metara visine, gle sreće za posjetitelje, može doći liftom jer se upravo restauriraju. Požuriti valja, restauracija ne traje još dugo (godinu ili dvije najviše), a nakon toga tko zna kada će se opet pružiti prilika za bliski susret s Rottmayrovim zidnim slikarstvom. I moglo bi se tako o arhitekturi Ringstrasse, o Wagneru, Loosu, Klimtu, Hundertwasseru, Schieleu, secesiji, o Hofburgu, Nationalbibliothek... o svemu već dobro poznatom, o svemu zbog čega je ovaj grad uistinu poseban.

Bečki je umjetnički univerzum, i slavan i glasovit dakle, ipak samo jedna dimenzija stvarnog života koja se instantno upražnjava turističkim aranžmanima i vikend posjetama. Za obične je turiste Beč umjetnički raj na zemlji i vrhunska barokna kulisa. Beč, fijakeri i valceri — Beč, kraljevski i carski. Pa neka je i to, neka je aura finih kolača, bečke kave i tzv. kulture u javnom ponašanju (»bečka škola«) i dalje zaštitni znak grada kojemu lice i naličje svakodnevnoga, običnog života, onoga koji se udaljuje od pompoznoga 1. Bezirka ne služi na čast. Uostalom, koga briga za običan svakodnevni život i njegove probleme. Toga imamo i kod kuće. U Ringu se sanja! U Ringu!

Konačna lista

1. U Beču mi se ne sviđa: mrzovoljni i tjeskobni ljudi u busu i U-Bahnu — stakleni pogledi, perverzna bečka tišina; taksisti koje nije briga za pješake; kada me zapuhne zadah amonijaka ispred Stephansdoma (ali lijepi konji, lijepi); stanica U-Bahna Karlsplatz prepuna narkića, homića, svodnika i prostitutki koji stalno nešto žicaju, i drže limenke piva u ruci; nepostojanje samoposluge uzduž cijelog Ringa pa crkneš dok se napiješobične vode; zaštitari u Stephansdomu koji u predvorju katedrale kontroliraju i odlučuju koga će pustiti na misu a koga ne (da se ne smeta službi); cijena svijeće-lučice 0,58 eura (otkud ovih 0,08); nemogućnost plaćanja kreditnim karticama u mnogim dućanima, čak i na Mariahilferstrasse; srpske pevaljke iz jurećih opela i mercedesa; preglasno elektronsko otvaranje vrata u Hauptlesesaal u Nationalbibliothek; skupe kino ulaznice (10, 5 eura); to što nema slobodnih mačaka po ulicama, ili oko tržnica, već sve žalosno žmirkaju iza sigurnih prozorskih stakala; besmisleno ubacivanje 1 ili 2 eura u garderobne ormariće raznih knjižnica ili u kolica raznih samoposluga — novac se nakon upotrebe vrati, ali ako taj čas nemate kovanicu...; činjenica da Bečani misle da su bolji od vas, a vi ste stranac, i još s juga, a oni su im svi isti; bahata prodavačica u Tabaku na Kärtner Strasse, ima plavu kosu dignutu u punđu, između 50 i 55 godina, teške đinđe oko vrata, beskrajno negostoljubiva, previše našminkana, pruža vam robu — pseudodamski — s dva prsta; i što je u trgovinama situacija bizarna: prostori su toliko pregrijani da su prodavačice u majicama kratkih rukava a vi se kuhate u zimskim jaknama i kaputima — ako eventualno postoje ormarići za garderobu, opet vam trebaju kovanice od 1 ili 2 eura, i sve u krug.

2. U Beču mi se sviđa: javni gradski prijevoz, uvijek točna i pouzdana mreža buseva, tramvaja, U-Bahna i S-Bahna; uređeni gradski vrtovi; vrapci i sjenice koji slijeću na ruku ako im ponudite sjemenke; pogled s Gornjeg Belvedera; dimenzije i svjetlo u Karlskirche; očišćeni Dunav (što ne znači da bih se kupao u njemu kao Bečani, u mislima mi naše more); pitoma gorčina piva Hirter; kičerski interijer u kafeu na Siebenbrunnenplatzu; božićne i novogodišnje rasprodaje; jedna bakica koja mi je iznenada na tramvajskoj stanici pružila papirnatu maramicu da obrišem naočale; kad god vidim Bečane bilo koje dobi da se na ulici smiju, viču i ljube (a to je rijetko), pomislim onda kako za ovaj grad ipak ima nade; što je program na ORF-u toliko loš pa nemam potrebu za TV-om; što Nationalbibliothek redovito prima »Vijenac«; i što se Fladenbrot kod Turčina u 5. Bezirku može kupiti u svako doba, i to svaki dan.

Ivica Matičević