U očekivanju plesnog centra Godot

U očekivanju plesnog centra Godot

Irmin ludizam rastače surovu realnost u duhovite, često i autoironične situacije. Postoji hrpa problema. Kako onih nametnutih, društvenih, tako i onih osobnih, karakternih

Nakon cjelojesenskog iščekivanja (pretpremijera je bila ljetos u Svetvinčentu), 11. siječnja 2003. nova se predstava ZPA u režiji/koreografiji Irme Omerzo Meni ti to nije baš... udomila u kazalištu Trešnja, čini se posljednjoj oazi domaće suvremene plesne scene.

Originalna i duhovita, Irma Omerzo ponovno je potvrdila svoj autorski rukopis. Od prve koreografije, sola Ja volim grah ćušpajz ona ostvaruje svoj, drukčiji oblik plesnog kazališta. Ravnopravno se koristeći pokretom i govorom, ostavlja riječima da preciziraju ideju, misao, problem, a plesno ih ilustrira (nikada doslovno ili mimski), boji emocijom i osobnim doživljajem, ili se pak odnosom pokreta i teksta koristi kao dosjetkom.

Predstava Meni ti to nije baš... bavi se grupom plesača suvremenoga plesa u recentnom trenutku profesije: u očekivanju plesnog centra Godot. Autorica je naslovom krenula od publike: često vrlo nespremne i zbunjene, i u iščekivanju autoritativne upute da bi javno prihvatila ono što im nije baš, a teško je obrazloživo. Kritika nije mnogo dalje, ukoliko im novine uopće i daju mjesto u poplavi zanimljivijeg žutila. Uostalom, zna se što je ples i gdje mu je mjesto? Ili se ipak ne zna? Jesu li to naši korijeni, folklor, ili tango i valcer? Ili je to ipak klasični balet? Suvremeni ples? Buto? Disko? Je li to ono kad se lijepo pleše pa svi isto rade? Ili kad sam tijelom slijediš svoj mentalni pejsaž? Koliko smo se puta na Tjednu suvremenog plesa upitali o žanrovskoj pripadnosti odgledanog? A je li baš sve i bilo kvalitetno zato što je došlo izvana? Jesmo li kritičniji prema domaćim autorima? Kakvi su plesni umjetnici kao publika, jedni prema drugima? Je li prvi smrtni grijeh usuditi se izaći na scenu nesavršena tijela? Ili, ne daj Bože, po općim anoreksičnim mjerilima, s kilom više? Irmin ludizam rastače surovu realnost u duhovite, često i autoironične situacije. Postoji hrpa problema. Kako onih nametnutih, društvenih, tako i onih osobnih, karakternih. Irma ih ne prebrojava, nego ih pušta da se vlastitom, scenskom, logikom, i asocijacijom pretaču i nižu. U to su tijekom cijeloga scenskog događanja diskretno upleteni vrlo različiti dueti, kao osnovno plesno i životno načelo.

Moje zlato spava...

Nakon sjajnog na Decoufléov način zaigrana uvodnog dijela igre s kapama, kreće analiza viđenog, igra iskaza vrlo uvjerljive, a zapravo potpuno zbunjene gledateljice (odlična Zrinka Šimičić). Komentar se pretvara u dijalog, pa u reakciju plesača (sjajni Pravdan Devlahović), pa se usput okrzne o pitanje scene ni velike ni male nego nikakve i tako dalje. Roberta Milevoj i Ognjen Vučinić (posebno u posljednjem, snažnom, napetom duetu), Andreja Široki, Darija Doždor i Zrinka Lukčec jednako su se dobro pronašli unutar zadane igre, skačući iz priče u priču, iz uloge u ulogu.

Glazba Aleksandra Antića & T. B. F vrlo je točna u praćenju plesnih dijelova, nečujna kad je govor u prvom planu i duhovita u komentarima, poput onoga na kraju kad se uspavani, umorni plesači pokušavaju dogovoriti za sljedeći termin proba za novu predstavu, koja doduše ionako neće biti baš nešto pa možda i ne trebaju žuriti, pa opet legnu i pokriju se mrakom dok ih instrumental lagano uspavljuje s Tiho noći, moje zlato spava. Kostimi Josipe i Marijane Bronić poštuju individualnost i privatni ukus izvođača, a scena Anastazije Debelli podcrtava jednostavnost i neimaštinu klase plesnih optimista. Nedjeljivo je od cijeloga događanja i svjetlo Branka Cvjetičanina, a svakako treba spomenuti i Suzanu Nikolić kao suradnicu za scenski govor, jer plesači ovaj put to rade vrlo ležerno i jasno.

Irma Omerzo jest i osobna i angažirana. Ali zbog čistoće gledanja, čak određene naivnosti dječjih očiju, nije pretenciozna. Naime, vrativši se iz Francuske, koja vrlo mnogo daje za ples, i gdje je desetak godina radila zaštićena vrhunskim uvjetima slavne Decoufléove kompanije, Irma je, bez zlobe, jednostavno uočila zanimljivosti domaće kulturne scene. Srećom, to je još više veseli nego baca u depresiju.

Maja Đurinović