U holivudskom stilu

U holivudskom stilu

Ti si mi sve (Den eneste ene), Danska, 1999, red. Susanne Bier, utorak, 15. siječnja, 21. 45, HTV 2

Sus (Sidse Babett Knudsen) je u braku s macho-Talijanom Andreom (Rafael Edholm), radi u kozmetičkom salonu, nije sigurna da želi ostati trudna pa suprugu laže o svojim plodnim danima, a psiho-test joj sugerira kako ne upravlja svojim životom pa ona fabricira njegove rezultate. Niller (Niels Olsen) montažer je kuhinja s nedovoljnim brojem spermija za oplodnju pa on i njegova supruga Lizzie (Soes Egelind) odluče usvojiti djevojčicu iz Burkine Faso. Cijeli život Niller uspoređuje s postavljanjem kuhinja, jer život treba graditi polako i sigurno poput montaže kuhinje. Niz okolnosti koje slijede (Sus ostaje trudna i ubrzo doznaje kako je muž vara s djevojkom koja posjećuje njezin kozmetički salon pa ga izbacuje iz stana, Lizzie pregazi automobil, a Niller se, uz pomoć Lizziene sestre koja je u njega zaljubljena, brine za posvojenu djevojčicu) neizbježno vode finalizaciji romanse Sus i Nillera, i sve to, sa svim onim dobrim i lošim što to podrazumijeva, podsjeća na finu američku romantičnu melodramu kakvima nas je Hollywood obasipao proteklih godina. A danska filmska publika, kao valjda i svaka publika na ovom svijetu, očito jako voli romantične melodrame, pa je pohrlila u kina vidjeti Ti si mi sve te mu prilijepila etiketu jednog od najgledanijih ostvarenja vrlo živahne danske kinematografije devedesetih.

Susanne Bier i inače je jedna od najomiljenijih redateljica u svojoj domovini sa šarolikim žanrovskim opusom (trileri, komedije, obiteljske drame), kojima je gotovo redovito priskrbljivala nacionalne filmske nagrade. Sva ta lutanja (spomenimo ovdje da je posljednji njezin film Otvorena srca režiran prema Dogminim načelima) očito su ostavila utjecaja na redateljsko nadahnuće pa Ti si mi sve, unatoč komercijalnom uspjehu pa i pokojoj kritičarskoj pohvali, u budućnosti vjerojatno neće biti svrstan u vrh njezina opusa. Da se razumijemo, Ti si mi sve nipošto nije loš film, dapače, riječ je o nepretencioznom i simpatičnom ostvarenju, a to je, ponovno se vratimo na širi filmski teren, tipična odrednica za gornjodomne američke romantične komedije. I u tome, ako se stavimo u poziciju eurocentričnoga filmskoga recipijenta, leži prevara, iako je, dakakno, riječ o osobnom kritičarskom sudu. Nije naime problem u Bierovoj, koja je svoj film vjerojatno ostvarila onako kako ga je zamislila; problem je u tome što je gledatelj, pod dojmom činjenice gledanja europskoga filma, djelomično očekivao ponešto drukčija redateljsko-scenaristička rješenja.

Ti si mi sve ionako najbolje funkcionira u onim dijelovima u kojima se redateljica odmiče od matrice holivudskoga melodramatičnog (pod)žanra. Primjerice, u pomalo humornom prikazu načina na koji Niller prihvaća suprugino poginuće. Na tom bi mjestu u prosječnoj američkoj romantičnoj komediji sve prštalo od moralnih dvojbi; Bierova, pak, eksplicira jednostavnu činjenicu što brak Nillera i pokojne Lizzie već dugo nije štimao. No, kada dramaturški vrhunac radnje biva smješten u dvoranu za pobačaje, a cijela se stvar zaokružuje vjenčanjem na kojem se ljubavno zbližavaju prijatelji, znanci i rodbina protagonista uz Nillerovu jeftinu metaforiku o kuhinji u kojoj mora biti lijepo bez obzira kakva jest, Bierova prelazi čak i granice sladunjavosti holivudskih scenarističkih obrtnika. No, ponavljamo, dobar dio problema leži u gledateljskim očekivanjima.

Preporuke TV-premijera od 24. siječnja do 6. veljače 2003.

Rosa i Cornelia (Rosa e Cornelia), Italija, 2000, red. Giorgio Treves, 26. siječnja, srijeda, 0.00, HTV 1. Provokativna priča scenarista Rema Binosa o ljubavi između dvije žene (Stefania Rocca i Chiara Muti) smještena u 1748, doba tzv. borghesia veneziana. Zanimljivo je kako je Trevesov uradak jedan od najpreporučivanijih filmova na lezbijskim internetskim stranicama.

Croupier, V. Britanija, 1998, red. Mike Hodges, 29. siječnja, srijeda, 22.00, HTV 2. Neinspirirani i nezaposleni pisac (Clive Owen), na očevu preporuku, pokušava unovčiti svoju vještinu dijeljenja karata. Kritičari su Hodgesov film opisali kao vrlo uspješnu vježbu razvoja karaktera.

Liječnica Francoise Gailland (Docteur Francoise Gailland), Francuska, 1975, red. Jean-Louis Bertucelli, 5. veljače, srijeda, 22.00, HTV 2. Annie Girardot (dobitnica Cezara za ovu ulogu) glumi liječnicu koja nema vremena ni za što drugo osim za svoje pacijente i poneki susret s ljubavnikom sve do trenutka dok ne sazna za svoju bolest. Bit će zanimljivo vidjeti da li je ovu egzistencijalističko-sumornu priču pregazilo vrijeme, a spomenimo kako u ulozi trudne kćeri liječnice Gailland nastupa tada još tinejdžerka Isabelle Huppert.

Ivan Žaknić