Statično i dvodimenzionalno

Statično i dvodimenzionalno

Gostujući bariton svjetske reputacije Igor Morosov oblikovao je potpunu i uvjerljivu kreaciju pravednoga dužda sigurnim scenskim nastupom i glasom u službi meke melodioznosti u dubljim lagama, kojem je povremeno nedostajalo dramatske snage u gornjem registru

Činjenica da je Simon Boccanegra među rjeđe izvođenima, a time i slabije poznatim, Verdijevim operama ne znači da je i manje vrijedna. Štoviše, ona u sebi skriva jedinstvene umjetničke kvalitete, te se po svojoj fizionomiji u mnogočemu razlikuje od svojih slavnijih sestara: naglasak je na drami kojoj glazba vjerno služi, čak četiri glavne uloge povjerene su dubokim muškim glasovima, što daje karakteristični tamni ton koji dominira cijelim djelom, a kratke arije kao emanacija najdubljih izljeva osjećaja likova radije ustupaju mjesta dijalozima, koji često završavaju tipičnim oblikom verdijanskih dueta i ansambala. Uprava zagrebačkoga HNK, odlučila je vratiti Simona Boccanegru na repertoar kuće nakon više od sedamdeset godina.

Od površnosti do dinamičnosti

Nova predstava, premijerno izvedena 18. siječnja, osim što nosi sa sobom niz površnosti, klišeja i nedorađenosti, nažalost ni u svojoj biti nije dotaknula bit predloška. Njezini su se nositelji možda trebali povesti za autorom djela i tijekom malo duljega razdoblja brusiti svoje zamisli prije no što ih u gotovu obliku predstave javnosti. To se prije svega odnosi na režiju Petra Selema, koja površno prati dramaturgiju libreta propuštajući neke ključne momente u odnosu između likova, što ne samo da ometa shvaćanje tijeka radnje nego iz takva stajališta mogu proizaći i poneki neželjeni elementi (najnotorniji je primjer onaj u završnom prizoru, kada umirući Boccanegra u posljednjoj ariji uzaludno doziva kćer Ameliju da ga zagrli, što ona prema redateljevu naputku posve ignorira u punoj sablažnjivoj okrutnosti). Već se odavna ne možemo zadovoljiti opernom režijom u kojoj solisti i zbor većim dijelom predstave okamenjeno stoje gotovo napadno zureći u dirigenta osim ako to nije dosljedno provedena koncepcija redateljskog doživljaja. A da to ovdje nikako nije bio Selemov princip, osim njegova zapisa Svijet u međuprostoru vremena u programskoj knjižici predstave u kojemu je publici pokušao verbalno pojasniti svoje čitanje Verdijeva Simona Boccanegre, dokazuje primjerice i vrlo uspjelo izdinamizirano rješenje završnoga prizora kao karnevala u prologu, u kojemu razularena masa kaotičnim plesom uzdignutih ruku dolazi slaviti dužda što ga je izabrala u trenutku kada on pada u tešku agoniju saznavši za smrt ljubljene.

Jordanova dvodimenzionalnost

Priču iz 14. stoljeća scenograf Josip Vasilije Jordan i kostimografkinja Dora Argento promatraju očima autora i smještaju radnju u sredinu 19. stoljeća. I dok se eteričnost izrazito dvodimenzionalnoga Jordanova slikarstva u prostornom obliku posve gubi u odveć jednostavnim i nefunkcionalnim kulisama, impresivno djeluje njegova oslikana pozadina s morem i crvenim nebom koje sugerira neku zaustavljenu zoru ili pak sumrak — nedefiniranost koja se uklapa u redateljevu proklamiranu oslobođenost kategorijom vremena. S druge strane, kostimi protagonista oblikovani blago stiliziranom imitacijom mode skladateljeva doba, doslovno bojom odražavaju bilo etički karakter likova (bijelo — dobrota, crno — zlo), bilo klasnu pripadnost ili životno zanimanje (bež — pučani, plavo — mornari), u doslovnosti zakazuju u slučaju kada stari plemić Fiesco dolazi do Amelije i Gabrielea prerušen u fratra Andreu, jer je njegova zakrabuljenost pritom gotovo neprimjetna. Kako bi postigao Aristotelovo jedinstvo vremena, likova i radnje, Verdi je u tri čina nakon brojnih preinaka obuhvatio radnju koja se odvija tijekom 24 sata, no kako bi pojasnio sve uzročno-posljedične veze sukoba plemića i pučana, prikazana u tragičnoj sudbini pojedinaca, uvodi prolog u kojemu se iznose događaji od prije 27 godina. Tu razliku od gotovo tri desetljeća kostimografkinja posve ignorira.

Najveći su potencijali predstave u glazbi, premda ne mislimo da su najviši dometi postignuti u postavi okupljenoj na premijeri. Sumnju u ispravnost angažiranja solista osrednjega ranga, uz slučaj kostimografkinje, izazvalo je i dvoje talijanskih solista — Paola di Gregorio i Antonio de Palma — tumači ljubavnog para Amelie Grimaldi i Gabrielea Adorna — jedina ženska uloga i jedini tenor u operi. Dok je sopranistica velika glasa i ljupka izgleda oduševljavala opsegom svojih registara, dinamika i izražajnosti, nije se na žalost mogla suzdržati pretjeranih vibrata posve neprimjerenih svojoj životnoj dobi. Tenor je pak korektno, no hladno i neuživljeno izveo svoju dionicu, ali svojom vremešnošću nikako nije odgovarao liku mladića — problem koji su trebali barem pokušati prikriti već navedeni nositelji vizualnog identiteta predstave. Nešto je više sreće zagrebačka publika imala s nositeljem naslovne uloge — gostujućim baritonom svjetske reputacije Igorom Morosovim, kojemu je za sada premijera jedini nastup u toj predstavi. Oblikovao je potpunu i uvjerljivu kreaciju pravednoga dužda sigurnim scenskim nastupom i glasom u službi meke melodioznosti u dubljim lagama, kojem je povremeno nedostajalo dramatske snage u gornjem registru.

Solidni domaći solisti

Gotovo bolji od stranih gostiju bili su domaći solisti: pretežno mlade pjevačke snage uz pomoć iskusnog Nevena Belamarića, koji je angažiranim nastupom i sebi svojstvenom basovskom izražajnošću karakterno izvrsno donio lik starog plemića Fiesca, Amelijina djeda. Među solistima u glumačkom pogledu prepuštenima samima sebi osobito se scenskim darom isticao bariton Saša Ivaci kao negativac Paolo Albiani, dok je njegova suradnika Pietra pjevački i scenski također dojmljivo tumačio bariton Dalibor Hanzalek. U epizodnim ulogama kapetana i dvorkinje nastupili su Ivo Gamulin i Nadežda Jonke. Zbor što ga je uvježbao Robert Homen, premda nesložan u vrlo zahtjevnoj izvedbi parlanda sia maledetto na kraju prvoga čina uglavnom je zvučao skladno i lirski poetično bilo pjevajući iza scene, bilo na njoj. Orkestar je na čelu s Anđelkom Krpanom na mjestu koncertnoga majstora predvođen žustrom palicom dirigenta Mladena Tarbuka (zanemarimo li povremene intonativne ekscese među gudačima i limenim puhačima) uglavnom uspio podvući svu dramatiku radnje na sceni.

Unatoč nedostacima, Verdijev Simon Boccanegra u zagrebačkom HNK mogao bi se razviti u sljedećim predstavama, što leži na budućim nositeljima solističkih uloga. Na kraju pohvaljujemo velikodušnu maestrovu gestu da svoj honorar za dirigiranje daruje školovanju djece tragično poginula člana opere HNK u Zagrebu Damira Novaka.

Jana Haluza