Snaga ratnog horora

Snaga ratnog horora

Josip Mlakić, Živi i mrtvi, VBZ, Zagreb, 2002.

Natječaj za najbolji neobjavljeni roman koji je nakladnička kuća VBZ objavila prošle godine izazvao je priličan interes kulturne javnosti, kao i samih autora, velikim dijelom zbog novčane nagrade u iznosu od sto tisuća kuna, što se može smatrati rijetkošću na ovim prostorima. Potkraj godine objavljeni su i rezultati te je među tri djela koja su ušla u uži izbor nagrada dodijeljena Josipu Mlakiću za njegov drugi roman, Živi i mrtvi. Mlakić, koji je već debitantskim romanom dospio u sam vrh hrvatske ratne proze, što je, s obzirom na njegovu tadašnju relativnu anonimnost također bilo iznenađenje, drugim je romanom potvrdio svoj status. Stoga je od visine novčanog iznosa, kao trenutno najaktualnije teme i asocijacije koja će se još neko vrijeme javljati uz ovaj roman, svakako važnija činjenica da je nagrada došla u prave ruke, za roman koji će kvalitetom nadživjeti i ovih trenutnih medijskih pet minuta slave.

Svaki je rat isti

Iako svojim novim romanom Mlakić nastavlja s prepoznatljivom tematikom rata u Bosni, koja je obilježila i njegov prvi roman te zbirku pripovjedaka, Živi i mrtvi predstavljaju korak dalje, pokušaj da se problematika rata zahvati još dublje. Polazeći od ideje da je svaki rat isti i, kako kaže jedan od likova, tko je bio u jednom ratu, kao da je bio u svakome, on pokušava svesti rat na ono bitno, ni u jednom trenutku ne ulazeći ni u kakve ideologije ili politiziranja. Mlakić se u ovom romanu (a to je obilježje i ostalih njegovih djela) ne bavi pitanjima ispravnog ili neispravnog, ne upada u zamku da se svojim iskustvom rata koristi za iskazivanje stajališta ili izricanje presuda, i upravo takav pristup omogućuje mu da svojim pisanjem dotakne njegovu metafizičku dimenziju, otvarajući pred čitateljem pitanja koja ostaju trajno važna. Ratna događanja, iako se cijeli sadržaj temelji na njima, kao da postaju tek polazište za propitivanje fenomena smrti i odnosa spram nje. Sve više apstrahirajući detalje kako bi došao do središta, same biti rata, time ujedno i ljudskog postojanja, ratno stanje postaje primjer krajnje situacije ljudskog egzistiranja, one u kojoj su sve životne potrebe svedene tek na jednu — potrebu preživljavanja, a jedina važeća podjela ona je koja je naznačena i samim naslovom — ona na žive i na one koji to više nisu.

Sam autor svoj roman žanrovski određuje ponajprije kao horor, i nema sumnje da ovaj roman dobrim dijelom to i jest. Pri tome treba naglasiti da se horor ne ostvaruje banalnim putem, iskorištavanjem krvavih slika kojih u ratu svakako nije nedostajalo i koje su u romanu prisutne tek onoliko koliko to zahtijeva realnost pristupa, nego se temelji prvenstveno na napetosti koja proizlazi iz same situacije u koju su stavljeni likovi. Šestorica vojnika, nakon što njihovo zapovjedništvo biva uništeno, ostaju posve sami i pokušavaju prijeći na sigurniji teritorij. Ne poznajući put i bez posve jasna smjera kretanja, nalaze se na planini koja u svakome kutku skriva potencijalnu opasnost, pa se njihovo kretanje pretvara u borbu za goli opstanak. Mlakić odlično stvara atmosferu neprestane neizvjesnosti, skrivanja, straha od smrti, potencirajući ih i time što se događaji pretežno odvijaju tijekom noći, kada se likovi zbog kakve-takve sigurnosti jedino mogu kretati, stvarajući napetost upravo reduciranjem vidljivosti — one doslovne i one koja onemogućuje spoznaju o tome što može donijeti sljedeći trenutak. No, ta napetost, koja je sve vrijeme prisutna i od početka do kraja drži i likove i čitatelja u stanju pripravnosti — ipak nije glavna svrha romana, već jedna od komponenti — i to je ono čime ovaj roman nadilazi ovaj žanr i postavlja odmak. Ona postaje dobro iskorišteno sredstvo kojim se ostvaruje i podržava uživljenost čitatelja i interes za svijet priče, koji pak biva određen jednim bitno dubljim pitanjem, pitanjem suočavanja čovjeka s prelaskom granice života i smrti. U skladu s time, sva događanja u romanu podređena su toj ideji. O likovima zapravo i ne saznajemo previše detalja, tek koliko je potrebno, a njihove životne priče bitne su samo onoliko koliko se odnose na situaciju u kojoj se nalaze. Stoga su njihovi postupci i međusobna komunikacija prikaz različitih odnosa spram smrti, koji su s jedne strane individualizirani i svaki će od likova nalaziti svoj način nošenja sa time — od bijega u sjećanja protagonista Tome, paralizirajućeg Robeova straha, Vijalijeve ironije ili namjerne površnosti i humora ostalih likova — no u cjelini oni su tragični pokušaj da se otrgne općem osjećaju beznađa, a odgovor da li je to moguće pisac daje na sljedećoj razini romana.

Vječni ciklus ratovanja i umiranja

Naime, njihova povijest tek je odsječak u vječnom ciklusu ratovanja i umiranja — svi smo mi mrtvi, samo nas redom sahranjuju — još je jedan moto romana. Sjećanja Tome poveznica su s paralelnom pričom o njegovu djedu koji se na istome mjestu borio u Drugom svjetskom ratu. Inzistiranje na istom, ukletom mjestu radnje, pa i gotovo identičnim sudbinama djelovalo bi pretjerano kad ne bi bilo opravdano idejom da se smrt javlja kao konstanta naspram prolaznosti ljudskoga života. Iako je nazočnost smrti najočitija u ratu, svijest o njoj prisutna je neprestano a traženje odgovora često zadire u sferu onostranog, iracionalnog, koje se u romanu javlja kroz različite motive, sežući od drevnih vjerovanja do vizija koje imaju likovi. No, ista ta svijest o smrti priziva i pitanja o životu, što je naznačeno iskonskim motivom vatre kao simbola jedne i druge strane, a na koncu romana sukob se simbolički razrješava u susretu dvaju svjetova, poništavanjem granice koje ipak ne daje jasne odgovore — jer oni nisu ni mogući.

Intrigantan, zanimljiv, dubok i izgrađena stila pripovijedanja, roman će privući i čitatelje koji nisu skloni žanru ratnoga romana ili horora, jer pitanjima koja otvara (a na ovom ih mjestu nije moguće sve pobrojati) ionako prelazi ograničenja bilo kojega žanra.

Ljubica Anđelković