Slavko Šohaj

Opus vrijedan divljenja

Njegova je umjetnost nastajala izvan javnosti i daleko od mnoštva svojim razgovijetnim govorom empatije i prijenosa sverazumljiva duševnog stanja i opažaja. Utrnućem životnog i stvaralačkog puta Slavka Šohaja nestala je u hrvatskoj umjetnosti jedna od posljednjih živućih premosnica kultivirane urbane i akademske stratigrafije koja je stvarala u prostornom i vremenskom protoku otok svoje intelektualne i umjetničke kontemplacije

U devedeset i petoj godini ugasio se život slikara Slavka Šohaja — u godini koja na samom svojem početku odnosi one čija nam je tiha vitalna i duhovna žeravica stvarala iluziju o bezvremenosti i koja nam se činila neugasivom. Tisuću devetsto osma godina njegova rođenja nama je vrlo daleka, a razmicanje sfumatura pamćenja nad isteklim vremenom dio je slikareve biografske i osobne povijesti koja će zanavijek ostati sačuvana u konfiguraciji njegovih djela — u srčiki njihove poetike, u naslijeđu koje nam budi poštovanje i razbuđuje savjest.

Pažljivo stvaran put

Slavko Šohaj poetskim je jezikom svoje umjetnosti izgradio kôd osobnosti, subjektivni govor i odgovor vremenu u kojemu je esencija ostala intimistička, samosvjesna u izboru, sigurna u izričaju, prepoznatljiva u recepciji kao nepomućen i trajan signum u povijesti hrvatskoga slikarstva. Tom signumu ne pripisuju se prekretnički atributi modernosti, suvremenosti, avangardizma, nego neprijeporni atributi umjetnosti i umijeća kako je kazao u svojem confessio fidei davanja onime s čim se susretao, drugu egzistenciju, jednostavno i nepretenciozno, odmjereno i bez patetike. Njegova je umjetnost nastajala izvan javnosti i daleko od mnoštva svojim razgovijetnim govorom empatije i prijenosa sverazumljiva duševnog stanja i opažaja. Utrnućem životnog i stvaralačkog puta Slavka Šohaja nestala je u hrvatskoj umjetnosti jedna od posljednjih živućih premosnica kultivirane urbane i akademske stratigrafije koja je stvarala u prostornom i vremenskom protoku otok svoje intelektualne i umjetničke kontemplacije.

Put Slavka Šohaja imao je logičnu razvojnu metriku. Nakon zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti u Becićevoj i Babićevoj klasi (1926-1931) slijedi Pariz (1931-32. i 1939). Sezanizam, Picasso, Matisse. Ekspresionizam i fauve. Analitičnost koja vodi sintezi i priprema svu aparaturu za stvaranje vlastite intimističke percepcije. Bilo je to vrijeme kristaliziranja i odabira. Još godine 1933, nakon prvog povratka iz Pariza, upisuje studij glasovira kod profesora Svetislava Stančića, otkrivajući svoju trajnu vezanost uz glazbu, umjetnost kojoj je (i u kojoj se) odrekao javnost nastupa učinivši je trajnom pratnjom i esencijom svojeg usklađenog i ugođenog prostornog i stvaralačkog okruženja. Izlaže 1934. i 1935. s Grupom trojice (Babić, Becić, Miše); s Grupom hrvatskih umjetnika 1937, 1939. i 1940. godine; sudjeluje na skupnim izložbama i u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Godine 1952. izlaže samostalno u Parizu, potom na skupnim izložbama jugoslavenske umjetnosti. Od 1935. do 1965. i svojeg umirovljenja radi kao crtač u Arheološkom muzeju u Zagrebu, prijateljuje s Otonom Postružnikom i Franom Šimunovićem te osnivaju umjetničku grupu (1958) i izlažu zajedno. Umjetnička trijada, koja nije bila slučajna, u to je doba kodirala svoj govor, odredila svoju percepciju i znak i rječito je ogradila prostor i jasne granice svoje ikonosfere. Ta ga je ikonosfera odcijepila od europskih uzora, oslobodila ga kolektivne regresije i priklonila ga kriterijima vlastitog senzibiliteta.

Bogat izlagački kalendar...

Slavko Šohaj tek će 1968, kao šeztdesetogodišnjak, imati prvu veliku samostalnu izložbu u Modernoj galeriji u Zagrebu, za koju 1969. dobiva godišnju nagradu Vladimir Nazor. Imenovan je dopisnim članom JAZU 1977. Godine 1978. održana je njegova monografska izložba u Umjetničkom paviljonu, nakon koje je (1979) uslijedio Nazor za životno djelo. Deset godina poslije izlaže u Umjetničkom paviljonu, a svojom izložbom u Klovićevim dvorima 2000. godine Slavko Šohaj zaokružuje svoje posno, ali promišljeno javno izlaganje (za tu izložbu dobiva Nagradu grada Zagreba). Ciklus monografskih izložbi u četiri desetljeća govori za sebe, kao i nagrade koje su majstoru pristizale također. Slavko Šohaj iz umira je svojega stvaralačkog prostora izašao siguran u zrelost i puninu svojega djela, slikarstva koje je težilo suglasju s istančanošću vlastite osjetilnosti i koja je dosljedno slijedila doživljajnu i morfemsku empatiju s mladenačkim pariškim imputom velikih majstora. Radilo se u duhovnom metabolizmu u kojemu je istodobno pulsiralo biće ekspresije i lirike, žar, energija i dinamika boje, tijek, smjer, obuhvatnost i moć obrisa, gestualnost i gradivnost poteza, mir i nemir ploha, njihova kompresija i dilatacija. I sve to u pronicavu zoru i materiji, precioznom postupku kojem je granica bila format, oslonac okomica slikarskog stalka, kompozicija struktura zlatnoga reza, a prostor olikovljena sinestezija koje senzorno jedinstvo živi onim »drugim« životom. Portret, krajolik, mrtva priroda i ljudska figura tematika su, motivika i rekvizitarij odnosno medij prijenosa vidljivog na razinu slike i naslikanog i stvorenoga života.

Potpuno slikarevo oslobađanje

Prevladavanje sezanizma pedesetih godina podrazumijevalo je u Šohaja oslobađanje unutrašnje dinamike slikanja i naslikanog. Značilo je i ugradbu ritma, kloazoniranje plohe gotovo gestualnim tamnim (crnim) obrisom. Raščlambe predmeta u plohe, njihovo rastiranje plohom ili sažimanje s jedne strane odaje ornamentalnu bezazlenost s druge uozbiljeni i interiorizirani život predmeta i prizora. Beskonačna kreativna kombinatorika sugerirala je radost slikarskoga rješenja. Istodobno ta ludička radost bila je zasjenjena, pothlađena i rashlađena paletom jarkih, tamnih i gustih ili do bjelila zasićenih opalnih plavila i zelenila. Valersku sukladnost uznemiravao je komplementarnim akcentima. Šohajev se svijet, balansirajući na granici lirskog i magičnog osamdesetih i devedesetih godina, zgušnjava ponegdje u metaforu i psihizam kao slutnja odsutnosti kao moć osluškivanja šumora Stiksa — kao ona sjena koja je odvajkada istiskivala banalnost iz njegovih slika.

Kada je Slavko Šohaj 1996. gospodstveno i velikodušno darovao Kabinetu grafike HAZU svoje crteže, izložba je otkrila novo lice umjetnikova stvaralaštva. Do tada se, naime, tek naslućivana bilješka na margini slikarske partiture pretvarala u novi cjeloviti organizam. Istkan na jednostavnim kontrastima, linearnom tijeku, hirovima rukopisa i oštrovidnosti opažajnoga duha otkrio se melodički dio Šohajeva opusa. Na jednak način kao i slike one su pokazale odmak promatrača koji gleda, vidi i prevodi svoj opažaj perfekcionizmom virtuoza, s tom razlikom da su slike nastajale u vremenu, a crteži u dahu, trenu i nadahnuću. Uz to, ti crteži odišu humorom, blagom ironijom, nikada ravnodušnošću; uvijek u divljenju, igranju ili kontempliranju. Sažet ili opisno razveden, asketski štur ili elokventan, sintezan ili analitičan njegov se rukopis kroz tranparenciju, ritmičnost i fluentnost, kroz vertikale, horizontale i linijske krivulje pretapa u animirane violinske ključeve, povisilice, snizilice i akorde one unutarnje glazbe kojom je umjetnikov zor bio preplavljen.

Nestankom Slavka Šohaja nestala je patricijska umjetnička samosvijest koja je u naravi svoje građanske diskrecije živjela ograđujući se od javnosti istoj toj javnosti u naslijeđe ostavljajući djelo koje je »polagalo pravo na svoje vlastito vrijeme« kao najdragocjeniji dar.

Margarita Sveštarov Šimat