Sive sfere svijesti

Kobno prestrojavanje (Changing Lanes), red. Roger Michell

Film iznenađujuće skromne priče, sa automobilskim sudarom kao glavnim događajem, a iz kojeg se kasnije razvijaju gnjevne osvete dva ključna protagonista — zapravo običnih ljudi uhvaćenih u ekstremnu situaciju; bez eksplozija, bombi ili čak pištolja — uistinu je uznemirujuć i napet triler — paranoidna maštarija o načinima na koje se današnji čovjek može osvetiti modernim sredstvima; odnosno upozorenje do čega može dovesti jedna naizgled beznačajna greška.

No akcija niti nije cilj Kobnog prestrojavanja. Riječ je naime o karakterološki centriranu filmu s dva različita i vrlo zanimljiva lika koja se kreću sivim sferama — oba antiheroja (doduše ne bez moralna kompasa) — liječenu alkoholičaru Gipsonu uvijek odličnog Samuel L. Jacksona (od kojeg se ništa manje od izvrsnosti doduše ni ne očekuje), te korumpiranu odvjetniku Baneku Bena Afflecka, zapravo pravog otkrića filma, nenametljive no začudne stopljenosti s gradacijom radnje koji se možda prvi puta dokazao kao ozbiljan glumac (pritom redatelj spretno izbjegava pitanja rasne nesnošljivosti i umjesto toga se suptilno no spretno orijentira na klasne razlike). No izvrsnoj konstrukciji filma pridonosi i cjelokupan sporedni cast (posebice neglamurozne, realne žene — zastrašujuće hladna Amanda Peet kao Banekova pohlepna supruga, uvijek dobra Toni Colette kao ljubavnica ili do ruba očaja dovedena Kim Staunton u ulozi Gipsonove supruge); kao i impresivna ručna kamera; suzdržana i elegantno precizna režija Rogera Michella (te njegova očigledna darovitost u radu s glumcima, koja i najmanji lik čini važnim i životnim); odnosno inteligentan scenarij Michaela Tolkina i Chapa Taylora (koji najvećim zločincima interpretiraju okolnosti kod Gipsona — alkoholizam i financijsku bijedu, odnosno ljude oko Baneka — partnere koji su pokrali milijune i egocentrične supruge bez trunka savjesti).

Sve je to rezultiralo natprosječnim ostvarajem recentne holivudske produkcije, te iako nije savršeno — s ponekom logičkom rupom i nezadovoljavajućim, publici podilazećim završetkom, odnosno snažnom moralističkom potkom (koja indicira kamo vode nestrpljivost i nedostatak interesa za razumijevanje bližnjeg i osluškivanje njegovih problema te implicira ne samo promjenu automobilske trake nego i ono važnije — života i stavova protagonista nakon startno bolne inicijacije) svakako je djelo koje ostavlja snažan dojam te koje funkcionira na više no samo jednom nivou.

Katarina Marić