Scenska krv i ćorci

Scenska krv i ćorci

Usprkos neujednačenostima predstava je šarmantna u svojoj nesavšenosti

Svojedobno je sisački monstrum i trostruki ubojica izjavio kako je ideje za zločine crpio iz novina i filmova, koji su mu služili kao poticaj, dok je prava kreativnost bila u njemu. Istovremeno se saznao podatak da je pedesetak puta posuđivao film s gomilom nasilja Rođen da ubije, što je odmah po novinama začelo rasprave da li je količina nasilja koja je preplavila filmove i videoigrice kriva za takve i slične slučajeve i za eskalaciju nasilja u društvu. Sličnom temom i likovima bavi se i svjetski kazališni hit Popcorn britanca Bena Eltona, koji je premijerno izveden 16. siječnja u Dramskom kazalištu Gavella.

Transgresija nasilja

Ben Elton, inače poznat i kao jedan od scenarista popularne crnohumorne TV-serije Crna Guja, u svojim romanima (Mrtvi i slavni, Popcorn, Gridlock i dr.) poput mnogih pisaca generacije devedesetih iskazuje sklonost tematiziranju svih oblika transagresije nasilja koje je u njegovim djelima posljedica ravnodušnoga društva u kojem televizija dizajnira izgled naše zbilje. Za razliku od, recimo, njemačkoga pisca Mariusa von Mayenburga, koji u svojim dramama (Vatreno lice i Paraziti) dubinski, do bola, secira bijes, destrukciju i autodestrukciju svojih junaka, Ben Elton problemu pristupa više estradno. U Popcornu, žanrovskom šuć-muću trilera, crne komedije i parodije, u noći nakon dodjele Oscara slavnom redatelju brutalnih filmova Delamitriju u kuću upada dvoje psihopata, »ubojice iz supermarketa« (Wayne i Scout), suvremeni Bonie i Clyde, koji maltretiraju sve koji se tamo nađu i naiđu (djevojku s duplerice, redateljevu ženu, kćer i producenta), a večer završava s nekoliko ubojstava i moralnom raspravicom o utjecaju filmova na zločine dvoje ubojica te njihovu pomahnitalu želju da budu glavne medijske zvijezde dana.

Shizofrena rastrzanost

Redatelj Dražen Ferenčina i dramaturginja Lada Martinac mijenjajući malo početak predstave uvode zgodnu paralelnu montažu prizora. Dok na sceni spikeri čitaju vijest o dodjeli Oscara, na videu (videorad Roberta Orhela) prikazuju se isječci iz nagrađenoga Delamitrijeva filma u kojem ubojice glume isti glumci koji će poslije preuzeti uloge »pravih« ubojica. Shizofrenu rastrzanost događaja koji slijede Ferenčina je uspio ritmički održati sve do pred kraj predstave, koji je i inače problematičan zbog svoje didaktičnosti, no šteta je što se u mizanscenskim rasporedima nije više koristio funkcionalnom scenografijom stana na kat Tomice Hrupelja. S druge pak strane čini se da nije uspio ukrotiti glumce, koji su žanrovski vrludali kamo god je tko htio, Antonija Stanišić (kći Velvet) u nepotrebno karikirano kreveljenje, Jelena Miholjević i Duško Valentić parodirali su holivudske stereotipe (histeričnu suprugu i producenta homoseksualca), dok su najuspješnije uravnotežene uloge dali Bojana Gregorić (Playboy-djevojka Brooke Daniels) s primjerenom dozom ironičnog odmaka, kao i Zlatko Vitez (redatelj Delamitrij). Vitez, koji iako na trenutke predramski impostiran, znao se scenski opustiti i čini se da se dobro zabavljao u ulozi bahata redatelja a scene između tjelesne mase Zlatka Viteza i Bojane Gregorić bile su najurnebesnije u cijeloj komediji. Enes Vejzović (Wayne) jedan je od ubojica dječjeg lica lak na okidaču, ali i odveć lak u glumi, s nedovoljno razrađenom ulogom da bi parirao Ani Begić (Scout), koja je odlično prikazala shizofrena raspoloženja ravnodušnih ubojica, a njezini nagli prijelazi iz umilna smiješka u agresiju bili su oni koji na trenutak zaustavljaju smijeh u ovoj parodičnoj apokalipsi s obiljem lažne scenske krvi i ćoraka. Usprkos neujednačenostima predstava je šarmantna u svojoj nesavšenosti i kao što bi rekla djevojka koja je sjedila do mene, »baš je cool«.

Gordana Ostović