Saloma po Straussovu ukusu

Saloma po Straussovu ukusu

Miami Ansambl Miami Grand Opere u srijedu, 8. siječnja, premijerno je izveo operu Salome R. Straussa. U naslovnoj je ulozi nastupila Nina Warren, koja već sedmu godinu u različitim postavama pjeva Salomu. No, njezin je glas neumoran. Tu tešku i zahtjevnu ulogu Warren je savladala besprijekorno, nudeći publici iznimno zrelu sliku izopačene zavodnice koje se svi boje. Njezina impresivna glasovna snaga ni u jednom trenutku nije opala, a pjevačica ju je, ne štedeći se, vodila prema vrhuncu na samome kraju. Allan Glassman odlično je otpjevao kralja Heroda. Možda je bas Neda Bartha bio mrvicu presvijetao za ulogu Jochanaana, ali su kritičari njegovim proročkim upozorenjima i fanatičnim proklinjanjem ipak bili zadovoljni. Janice Meyerson bila je prekrasno zavidna i korumpirana Herodias, a jedino je Thomas Studebaker kao Narraboth »zaradio« kritičarsku opasku da je djelovao nedovoljno ranjivo za nježnoga vojnika zaljubljena u Salomu. Mala zamjerka išla je i redatelju Blissu Hebertu, koji je promijenio način Salomine smrti (umjesto vojnika, u ovoj je postavi ubija sam Herod), ali uz vrsne izvođače, kao i vrsnog dirigenta Allena Charlesa Kleina, koji je orkestralnu dionicu pretvorio u raskošnu simfonijsku poemu, a da nije prekrio pjevače, kritičari su se mahom složili da je to »upravo onakva ’Saloma’ kakvu bi Strauss poželio dirigirati«.

Rođen da pjeva Jochanaana

Beč Iste srijede, 8. siječnja, Straussova Saloma izvedena je premijerno i u Bečkoj državnoj operi. Za razliku od američke postave, u ovoj je briljirao basbariton Bryn Terfel u ulozi Jochanaana. Kritičari tvrde da je za vrijeme njegova pjevanja svima zastajao dah — bilo da je Jochanaan opraštao grijehe ili proklinjao Salomu. U naslovnoj ulozi nastupila je Eliane Coelho, pjevačica čiji je pun, intenzivan glas bivao sve boljim tijekom izvedbe. No, tekst je, nažalost, izgovarala prilično nerazumljivo. S Michaelom Roiderom kao Herodom, Margaretom Hintermeier kao Herodiasom i solidnim Arnoldom Bezuyenom kao Narrabothom ta je postava bila blagoslovljena uravnoteženim i homogenim pjevačkim ansamblom. Orkestar je samouvjereno vodio Peter Schneider.

Pepeljuga bez cipelica

London Rossinijeva komična opera Pepeljuga nema mnogo zajedničkog s poznatom bajkom. Staklenih cipelica i bundeve nema, a nema ni dobre vile, osim ako se računa prinčev mudar savjetnik grof Alidoro. Opera je zamišljena kao svojevrstan komentar klasnoga društva, a tako su je i izvođači tretirali. Naslovnu ulogu Princa odlično je otpjevao Juan Diego Florez, dok je debitantica Vesselina Kasarova bila daleko slabija u ulozi Pepeljuge. Zapravo su najuspjeliji bili nositelji sporednih uloga: Don Magnifico, komičan negativan lik koji je kroz usta i pokrete Simonea Alaima nasmijavao publiku, Lorenzo Regazzo koji je šarmantno otpjevao ulogu Alidora, te dvije zločeste sestre Leah-Marian Jones i Emma Dogliani, koje su se povremeno našle u poziciji da ih publika žali. Između orkestra i pozornice bilo je, doduše, nekoliko klimavih trenutaka, ali je dirigent Evelino Pido ipak uspio zadržati kontrolu. Publika u londonskoj Royal Operi bila je zadovoljna.

Dovršena produkcija Prstena Nibelunga

St. Peterburg Pod vodstvom istaknutoga moskovskog redatelja Vladimira Mirzoyeva Peterburška je opera dovršila svoj veliki projekt: potkraj prosinca 2002. u Kazalištu Mariinsky prikazane su posljednje dvije opere iz Wagnerova ciklusa Prsten Nibelunga: Siegfried i Sumrak bogova. Premda je obje opere režirao jedan čovjek, pjevači su se mijenjali, pa je Siegfrieda u Siegfriedu pjevao Leonid Zakhozayev, koji je svoj lik nastojao prikazati bezbrižnim, dok je Siegfried u Sumraku bogova bio Viktor Lustyuk, čiji je lik bio human i zreli čovjek. Milana Butayeva pjevala je Brunnhilde u Siegfriedu, dok je u Sumraku bogova tu ulogu pjevala Larisa Gogolevskaya. Gogolevskaya je, doduše, ranije bila kritizirana zbog uloge Sente u Ukletom Holandezu, ali je njezina Brunnhilde u Sumraku bogova bila nešto posebno. Uz prigovore da su kostimi pretjerani i da su ljubavne scene odveć tradicionalno statične, najviše se prigovaralo izboru pjevača, koji većinom nisu imali vagnerovski volumen i boju. Edem Umerov je bio odličan kao Alberich, ali je Vladimiru Felenchaku nedostajalo snage da dostojno prezentira Mimea. No, s druge strane, ravnoteža između solista, zbora i orkestra je, kao i uvijek u Wagnerovim produkcijama u Kazalištu Mariinsky, bila savršena.

Irena Paulus