Rafinirano štivo

Rafinirano štivo

Dora Kinert Bučan, Kuća Raffaelli, Ceres, Zagreb, 2002.

Sjećam se kako sam čitajući Aleksandrijski kvartet Lawrencea Durrella često uzimala olovku i podvlačila neke rečenice. Prepoznavala sam ih iz nekoga skrivenog kutka iskustva, a na neki ne sasvim običan način te su me rečenice raskrinkavale i ogoljavale, prodirale do srži neobjašnjivog osjećanja i ispunjavale me blaženstvom pogođenosti, i to dvostruke: pogađale su nešto što nisam doživjela, a žarko sam željela doživjeti, a s druge strane sastajale su se s mojom zamišljenom slikom o meni, onom koju u zbilji nikada nitko nije mogao prepoznati, a kamoli izgovoriti.

Savršeni kvartet

Kuća Raffaelli, roman Dore Kinert Bučan, nova Ceresova knjiga od stotinjak stranica, vratila me takvu proživljavanju, čak i prije no što je sam Durrell u romanu zaista i spomenut, u nekoliko navrata kraće citiran (prvi dio Aleksandrijskog kvarteta, Justine). Na jednom mjestu pripovjedač/žena upravo objašnjava kako žene doživljavaju taj savršeni kvartet, neobjašnjiv bez svoje četverostruke cjelovitosti, opet sasvim točno pogađajući moje misli. Naime, svatko imalo upućen u literaturu ima svoje tzv. male Biblije, one najdraže i odabrane knjige koje, u duljim vremenskim intervalima, čita uvijek iznova. Dora Kinert Bučan već na početku citira za mene sveto mjesto, iz ostavštine Simon Weil:

»Zlo se osjeća samo u čistom biću. Ali u njemu nema zla. Zlo je izvanjsko samo sebi. Tamo gdje jest, ono se ne osjeća. Ono se osjeća tamo gdje nije.«

Spominjući tijekom knjige opet moje pjesnike — Rilkea i Cvetajevu, pomislila sam, ako još dotakne i najdražu mi malu Bibliju Sörena Kierkegaarda, onda je to zaista čudesno preklapanje. Naravno da je spomenula, baš taj Strah i drhtanje, uz nezaobilaznu Bolest na smrt istog autora. Sve to možda i ne bi bilo važno, da u rečenicu Dore Kinert Bučan nisam uronila onako kako sam nekada uranjala u ciklus Marcela Prousta, nesposobna za bilo kakvu izvanjsku komunikaciju, i sada sam jedva čekala da prekinuto štivo ponovo uzmem u ruke i zaplovim hvarskim kaletama, prisjećajući se svakoga mjesta koje se spominje u romanu te čeznutljivo razmišljajući kako idući put na Hvaru zaista moram vidjeti tu ukletu i oniričku kuću Raffaelli, opisanu poput prostora u kojima obitavaju duhovi iz Rilkeovih Zapisaka Maltea Lauridsa Briggea.

Mirisi i okusi

Riječ je zapravo o romanu prostora, o romanu atmosfere, o romanu s mirisima i okusima, a opet pitku za čitanje, napetu u unutrašnjem načinu vezivanja proznog tkiva. Konačno je riječ o osjetljivu, rafiniranu štivu koje me liječi od vulgarnosti današnje hrvatske proze (toliko čitane i popularne da me to uistinu plaši).

Poput palače ili dvorca sastavljaju se i rasipaju rečenice koje u prvom licu ispisuju tri žene, generacijski, ali ne i psihološki odvojive, žene koje pletu sižejne končiće romana jače i čvršće no fabularne, a opet, likovi što prekrivaju jedni druge poput silueta izrezanih iz kartona, čija imena jedva da su važna za međusobno razlikovanje, jer ih zamagljuje ista zaslijepljenost, kako kaže autorica u kratkom uvodu. Zapravo u roman ulazimo više tehnikom slike no štiva, jer nas odmah na početku spisateljica priziva na malu reprodukcija Balthusove slike gole djevojčice, Nue de profil, koja stoji ispred prozora držeći u ruci komad naborane tkanine, zagledana u svijet koji se pred njom otvara, ili pak u zrcalo koje je zatječe u polubaletnom nedovršenom koraku, opčinjenu, zatravljenu samom sobom. Već opis slike asocijativno se isprepleće s idejom koju nosi citat Simon Weil: tamo gdje će biti previše sebstva i slobode, ono će se tumačiti zlim riječima, ono će bivati zlo samo. Tema zla u ovom je romanu dobila paradoksalne i parabolične konotacije, ono postaje iskrivljena, kosa crta, poput kosina zidova u sobama kuće Raffaelli, ispričana kosim pričama o mogućnostima ljubavi: jedne, dvije ili tri, a zapravo jedinstvene čežnje senzibiliteta koji se želi ogledati u drugom biću.

Rasap ljubavi

Ne pada mi na pamet ovaj roman prepričavati, jer to zapravo i nije moguće. Ali moram reći da već stilom protočnoga narativno-deskriptivnog sekstet-pisma, autorica u brižljivo sklopljenoj (komponiranoj) proznoj vertikali u šest kadenci (dijelova, poglavlja) pronalazi onu čudesnu vertikalu, ono središte vrtnje čitavog romana, a to je sama kuća Raffaelli, ta čarobna, ta mračna kuća, s morske strane obasjana svjetlom, okružena sjenovitim kamenim uličicama nadomak moru, središnje mjesto knjige, njezina struktura i okvir, njezin početak i kraj. I ne samo to. Kuća postaje lik, prostor preuzima karaktere i psihološka proživljavanja, a kulminaciju doživljava u trenutku potpunog rasapa, kada od kuće ostaju samo vanjske starinske plohe zatvorenih škura, a njezina se unutrašnjost sunovraćuje u praznu dubinu, u nestanak nekoć živih i mirisnih prostorija — kuhinje, mnoštva soba, salona, tavana, trbušastih vitrina, burala, staklenih ormara, grimiznih murana, kamene terase, pergola. Treba li dodati da je ovdje riječ i o rasapu ljubavi, o bijesu neljudskog, o razdirućoj sili iskrenih, slobodnih misli i htijenja?

Bez obzira na prethodno napisano, ovo je knjiga vedrine i neke neobuzdane, nadiruće slobode ženskog bića. Kada se djevojčica iz kuće Raffaelli odjene u crnu svilenu haljinu svoje pretkinje, otvaraju se prostori straha i drhtanja, proturječnosti egzistencija, apsurda, ljubavi i strasti, a istodobno se sve to može sažeti u tek jednu, eliptičnu sliku koju pruža prizor pogleda iz kuće Raffaelli, kada se svi detalji stapaju u jedno — identično pogledu Balthusove djevojčice, uhvaćene u opčinjenosti neopisive slasti postojanja.

Tea Benčić Rimay