Prostori ostvarene čežnje

Prostori ostvarene čežnje

Betsky upozorava na važnost one druge, skrivene povijesti, jer »pravu, ozbiljnu, mušku« arhitekturu većina ljudi doživljava kao hladnu, golemu i stranu, sklanjajući se u toplu intimu doma, utočište ženskoga principa

U posljednje smo vrijeme u našoj sredini sve češće u prilici neposredna uvida u suvremena arhitektonska kretanja zahvaljujući gostovanjima vodećih svjetskih arhitekata. Nakon što se u okviru Dana Orisa 2002. u listopadu, u društvu uglednih europskih kolega, predstavio Kengo Kuma, japanska zvijezda u usponu, na početku je ove godine (točnije 11. siječnja) na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu u okviru Otvorenog programa 9.81 predavanje održao američki arhitekt Aaron Betsky, jedan od najprovokativnijih suvremenih mislilaca i teoretičara arhitekture, ravnatelj Nizozemskog arhitektonskog instituta (NAi) u Rotterdamu. Betsky (1958) je stekao slavu kao kurator arhitekture, dizajna i digitalnih projekata u Muzeju moderne umjetnosti u San Franciscu (1995-2001), gdje je postavio mnoštvo izložbi što propitkuju graničja između arhitekture, dizajna, umjetnosti i medija apostrofirajući nastajanje novih oblika materijalne kulture društva. Nakon završetka studija na Školi arhitekture Yale u Connecticutu 1983. započinje praksu u atelijeru slavnoga Franka Gehryja, no kako brže piše (i govori) nego što riše, uskoro težište djelovanja premješta na područje kritike, teorije i edukacije. Arhitektonsko projektiranje nije u potpunosti napustio, ali je u tom segmentu, kako je duhovito rekao na zagrebačkom predavanju, doduše poznat, ali ipak samo propali arhitekt.

Spol i arhitektura

Tijekom godina izgradio je reputaciju elokventna predavača, britka kritičara i lucidna teoretičara. Podučavao je na mnogim učilištima, surađivao/uređivao u vodećim revijama i napisao pregršt utjecajnih knjiga. Autor je više arhitektonskih monografija, a posljednja u nizu njegovih ukoričenih uspješnica, naslovljena prema kovanici bečke grupe Coop Himmelb(l)au Architecture Must Burn (Arhitektura mora gorjeti), objavljena je 2000. godine kao zbirka vizualnih eseja, u kojima se zalaže za novi prostor slobode i imaginacije kao odgovor na izazove informacijskoga doba. Betsky je najpoznatiji po provokativnim studijama o utjecaju fenomena spolnosti na medij arhitekture. U knjizi Buiding Sex: Men, Women, Architecture and the Construction of Sexuality iz 1995. istražuje kako su tradicionalne spolne uloge utjecale na arhitekturu tijekom povijesti, a još je izazovnija knjiga Queer Space: the Spaces of Same-Sex Desire iz 1997, prva opsežna rasprava o dotad prešućivanoj temi egzistencije homoseksualnih osoba u fizičkom prostoru i njihovoj kreaciji novih prostornih koncepata.

Na predavanju, koje je naslovom Arhitektura i seksualnost, usprkos nepopularnom terminu (subota navečer) i snježnim (ne)prilikama, privuklo znatan broj pretežno mlađe publike, Betsky je izložio svoju interpretaciju provokativnog fenomena s izvorištima u povijesnim referencijama. Diferencijacija po muškom i ženskom principu od davnine je prisutna u arhitekturi, bilo u smislu funkcije i načina obitavanja, bilo u pogledu karakterizacije pojedinih arhitektonskih elemenata ili stilova. Tako su jonski i flamboyant-stil, kao i interijeri američkog arhitekta Brucea Goffa, percipirani kao ženski, a dorski i romanički stil te ostvarenja Le Corbusiera i Miesa kao muški. Ponekad je ekspresija prema spolnom načelu bila eksplicitna i svjesna, a ponekad intuitivna. Tako dorski red izražava mušku snagu i proporciju, dok jonski obilježuje ženska nježnost. Modernizam, koji se proklamirao kao neutralni stil čistih platonskih formi, daleko je od toga da bude neutralan u smislu spolne identifikacije zbog očite ekspresije muškog principa, koja proizlazi iz modernističkog kulta stroja.

Arhitektura kao moć

Na istraživanje fenomena arhitekture i seksualnosti Betskog je ponukala čudna situacija koju je zapazio kao mlad predavač, naime da su djevojke redovito studirale oblikovanje interijera, a mladići izabirali arhitekturu. Apsurdno stanje refleks je nepisanih pravila u svijetu kojim vladaju muški: planiranje, važne građevine i velike herojske ideje rezervirane su za muškarce, dok su interijeri, osjećaji i osjetilnost prepušteni ženama. Te oprečnosti manifestiraju se cijelom poviješću arhitekture s ishodištem u dva različita pristupa: konceptu arhitekture kao reprezentacije moći (antički hram) i arhitekturi kao zaklonu (koliba), od kojih jedan personificira muški, a drugi ženski princip. O dominaciji prvog tijekom oficijelne povijesti arhitekture svjedoči i grafička interpretacija renesansne maksime o čovjeku (u muškoj figuri) kao mjerilu svih stvari. No Betsky upozorava na važnost one druge, skrivene povijesti, jer »pravu, ozbiljnu, mušku« arhitekturu većina ljudi doživljava kao hladnu, golemu i stranu, sklanjajući se u toplu intimu doma, utočište ženskoga principa. Nagovještaj mogućih promjena sadašnji je odnos broja studentica i studenata arhitekture, koji je na većini škola u omjeru pola-pola.

Metaforu muško-ženske dvojnosti Betsky prepoznaje u Serlija u dva tipa kazališne scenografije: jedna, namijenjena tragediji, poprište je pravog, ozbiljnog teatra velikih istina (muški princip), dok je druga scena za komediju — neozbiljnu, veselu igru bez dubljeg smisla (ženski princip). Treći tip scenske dekoracije za satirsku igru Betsky klasificira između dvije prethodne. Kod satire se ne zna kada pisac misli ozbiljno, a kada se šali, što je istina, a što laž, čemu odgovara i začudni karakter scene. Stoga ona personificira tzv. treći rod, sklon istospolnim odnosima. Scenski je seting paradigma čudnovatih prostora (queer space), kako autor naziva utočišta za realizaciju čežnji gay-muškaraca i žena koje su oni prisiljeni kriti u normalnom svijetu, iskazujući inovativnost u revitalizaciji napuštenih susjedstva, redefiniciji gradskih prostora i oblikovanju oslobađajućih interijera u neprijateljskim sredinama. Čudnovati prostor je beskoristan, amoralan i senzualan prostor koji egzistira samo u doživljaju i za njega. »Queeri su« piše Betsky, »majstori prikrivene geste, teatralnog hoda, stvaranja bliskih fizičkih veza kroz najžustrije kretnje tijela.« Oni su spoznali kako translatirati jezik gesta u arhitekturu, oslobođenu diktata reda, »iskrivljenu, rastegnutu i deformiranu«. Transformacijom normativnog prostora u jedan drugačiji, teatralni, anarhični i svakako više senzualan prostor vlastite slobode oni su prema mišljenju Betskog ukazali na mogući put prema jednoj oslobađajućoj arhitekturi iz zatvorskih struktura suvremenoga grada.

Vinko Penezić