Propast samotnog čovjeka

Propast samotnog čovjeka

Vrijeme uspona u svojoj stručnoj, umjetničkoj ili znanstvenoj preokupaciji sporo dolazi, premda i sporo promiče. Tu se polako skupljaju plodovi. Tu treba podnijeti mnogo toga da se dođe do (možda i nikada) zasluženoga glasa. U politici to je dinamično vrijeme koje brzo dolazi i još se brže troši. Jedan nevažni politički govor objavljen u moćnom mediju, jedna fotografija u novinama, jedna minuta televizijskog p(r)okazivanja ovdje je nadmoćna dugodišnjem predanom radu i iole ozbiljnijem poslu

»Ljestvica kulturnih vrijednosti kod nas je potpuno izopačena, a iz nje se kao dušmanski element briše sam izvor kulture, to jest skroviti čovjek« — piše Tin Ujević. »Ovoga dubokoga pojedinca potisnuli su vikači i šaljivčije. No bez njega nećemo nikada na vrelo« — zaključuje. Te su riječi izgovorene davnih tridesetih godina prošloga stoljeća, mislim. Vrijede, nažalost, i danas.

Darovit pisac, savjestan čovjek, dobar stručnjak samotan je i nevidljiv čovjek. Ali on drži do svoje samoće kao što se i mornar drži svojeg broda. On zna da samo iz samoće može niknuti neka zajednička i osobna korist duha. Oni koji se odreknu svojeg bdjenja u samoći nikada je nisu ni istinski iskusili. Za njih je ona bila djelomice i teret — ili ne daj Bože — nužno zlo.

Kobasica ispred Shakespearea

Dakako, to je idealističko gledanje. U svakodnevici u kojoj je kao na rijetko kojem mjestu kao u Hrvatskoj kobasica ispred Shakespearea (Černiševski) pogledi na iste stvari nisu toliko idilični. Dislokacije, zamjene mjesta, transferi najvrlijih umova koji od svoje stvaralačke samoće kreću prema časti i masti, nekoj funkciji ili ulozi ovdje su skodnevni. Jer politika je kriterij. Jedini. Stoga je slobodnih ljudi u Hrvatskoj koji razmišljaju izvan institucija, interesnih grupa, politike raspodjele moći sve manje. Jer kušnje koje prolaze velike su i počesto zadobivaju mučeničke oblike gradela besparice, nehaja, zaborava i poniženja. Tih i samotan čovjek ne može biti samotnijim nego u Hrvatskoj. On nije ovdje ni osamljenik, ni ljudski i intelektualni primjer poštenja i predana rada, nego primjer mizerije. On nije junak-pustinjak koji dragovoljno živi na kruhu i vodi, nego naprosto zapušteni i zaboravljeni čovjek. Tinov samotan čovjek nije vrijedan divljenja; niti je osamljenik, niti ekscentrik; prije glupan. Stoga je i čovjek predan svojim zadaćama vrsta u izumiranju, dok ga brze recepture uspjeha stavljaju na glas idealista, optimista, ostavljajući ga na onoj samilosnoj činjenici dobrote što ga čini predmetom nježnosti koja ne obvezuje nikoga.

Stvari nisu na svojim mjestima. A biti na svojem mjestu znači posvetiti se svojim najboljim snagama i svojim zadaćama. Govorim, dakako, o ljudima koji njeguju odgovornost za svoje zvanje i za zajedničku korist. Ali samotni čovjek koji se ne bi odrekao svoje trudne i voljne samoće ostaje po strani jer se stvari koje najbolje poznaje odbijaju čudnim kanalima malih i velikih moći koje ga zaobilaze jer idu znanim mjerilima podobnosti i priklanjanja.

TV — mažoretski orgazam uspješnosti

Samotan je čovjek vjeran svojoj zadaći, nesiguran i drhtav plamičak izložen prijetnjama zaborava i poniženja. Kako stvari idu mimo njega i kada o stvarima najviše i najbolje zna, s vremenom postaje bolećiv i pomalo neurotičan. U njegovoj samoći propuhuje na sve strane i on se nevoljnik mora pomaknuti iz svoje samoće, dignuti se sa svojega stola i priljubiti se uz lica kojima — onako blijed, izmrcvaren od rada, ižmikan od sumnji, od pustih provjera i svijeta i sebe — ljudima jedrih boja lica koja pucaju od zdravlja mora djelovati tužno i smiješno. Dospjevši do svoje nove kričave prednosti pridonosi performativnosti svega i svačega u sredini u kojoj vidio sam te na TV znači vrhunac i mažoretski orgazam uspješnosti.

Uvidjevši da nemaju nikakva utjecaja na razvoj stvari, radeći dugo na unutrašnje sagorijevanje, samotni čovjek vjerovao je da će sve jednom doći na svoje mjesto i da je njegova žrtva privremena. Ali kako to priželjkivano i s razlogom očekivano stanje ne dolazi, nego se štoviše od njega udaljuje, samotni čovjek gubi svoj mir, troši svoje strpljenje i ubrzo dodiruje granice svoje kože, kojoj za hladnijih dana treba, recimo — bolji poluver. Kako stručnost i rad nisu na osobitoj cijeni, počinje zvjerati prema nekoj komisiji, časti i masti — nekom vidljivom obliku svoje važnosti. Naposljetku, mnogi se stavljaju u žalosnu službu nekoga društvenog autoriteta i više vole biti teklići u moćnoj službi nego carevi svoje sposobnosti i samoće. Budnost koju je njegovao i razmak od politike — posebice ove farabutske — kojoj je neko vrijeme uspješno odolijevao, sada ga je približila Musilovim ljudima bez svojstava — pripadnicima interesnih čopora izvan kojih se u ovdje ne događa gotovo ništa. Dešperacija je zamijenjena rješenjem koje doduše gomila i produbljuje opće nevolje, ali on je privremeno spašen! A donekle je ljudski razumljivo da su mnogi od najvrlijih umova bili prisljeni iseliti iz svoje samoće i napustiti svoje zadaće — poneki (u to nije sumnjati) i iz iskrenih uvjerenja da se ponešto može na dobro promijeniti.

Znanstvenik kao mobitelski dispečer

Uostalom, on vidi srodnika koji se voli zvati znanstvenikom koji je istodobno i savjetnik, predsjednički kandidat, medijski mag, predsjednik malog, ali društveno utjecajnog teniskog loptarstva, vidi naposljetku i znanstvenika koji reklamira neku mobitelnu histeriju i koji cijeli dan ne može bez tog halo kolega koji se obraća lijevo i desno, otkazuje, zakazuje i odgađa susrete djelujujući kao neki dispečer, ili središnja distribucija života u kojemu »propaganda živi umjesto nas i propagira samu sebe« (C. E. Gadda). Jer jedna-dvije rečenice na televiziji, lice posuto po autocestama i raskrižjima (u čemu i kada pristane ozbiljan čovjek ne uživa) znači veću egzistencijalnu sigurnost nego svi znanstveni, stručni ili umjetnički prinosi ma koliko bili dragocjeni. Moći će na račun tih nekoliko riječi proputovati svijetom, kupiti još jučer nedosegnutu knjigu i barem na trenutak priuštiti sebi sve ono na što njegov zapadni kolega u normalnoj i sređenoj zemlji može svojim redovnim poslom i prihodima računati.

Iza njih njihovi, iza naših naši

Uostalom i danas pisca vole vidjeti na javnom poprištu, a ne na njegovim izvorima i zasebnim zadaćama — kako kaže Tin Ujević. Izguran iz svoje kože najvrliji čovjek ne odolijeva zovu političkog mažoretstva, koje ovdje osigurava egzistenciju. Jer tko će potrošiti tri, pet ili više godina na pisanje neke knjige, sinteze, i svoju svakodnevicu dati u ruke neimaštine? Jer plodovi od najveće kulturne i znanstvene koristi donose materijalnu propast, dok razni frajeri s pet naučenih i papagajskih ponavljanih rečenica brinu više o tome kako će nešto reći nego što će reći ili učiniti. Jer i najbistriji umovi i moralni ljudi jednom ovdje žele naplatiti svoje samotnjaštvo i svoje trude koje nitko nije vidio i za koje im nitko nije dao ni najmanju zadovoljštinu. Nekolicina preskromnih idealista koji se drže biblijskih riječi, tko traži plaću već je plaćen, čine ne manjinu — nego pustinjake. A vlast kao i svaka vlast. Jednima napuni džepove, nakrca ih važnim ulogama, imenuje članovima i čelnicima važnih tijela, komisija, dodijeli im ordenje, njihove i najskormnije prinose i plodove proglasi najvećim koristima hrvatske kulture stvarajući legiju povlaštenih koja terorizira druge i getoizira kriterije u sredini kojoj kriterij podobnosti ostaje vladajućim. Imamo naše i njihove — one koji su jučer pokrili našu glad za ikonama, mumijama i simbolima iz kolijevke hrvatskih bespuća, i današnje esperantiste i univerzaliste koje su ti raniji i drugi više odredili nego što misle.

Žeđ za priznanjima, a ne saznanjima

Oni jučerašnji talambasali su o državotvornosti, a nikomu nije palo na pamet da državotvornošću proglasi neki plodni rad, dobar roman, pjesmu, kompoziciju... Uz uzglavlje trebala je stajati šahovnica, koze, rogovi, amblemi i grbovi. Ta jučerašnja prostodušna povijest identiteta zamijenjena je danas intelektualnim nitkovlukom izdignutim neosjetljivošću, sveopćom prihvatljivošću i širinom — u strastvenom negiranju Identiteta koji nije pitanje inventara nego prije temeljite duhovne i materijalne inventure koja nije, niti se zna kada će biti, učinjena. Parafrazirajući sliku o znanju koje bolje vidi na ramenima divova možemo reći da onaj koji se ovdje popeo na ramena svojih prethodnika kako bi sa znanjem bolje vidio slabije vidi nego onaj koji je postavljen u neku komisiju, vijeće i slično. Čast svečanih loža, premijera, čelništvo neke institucije, fonda, izbornika... zaboravlja svoje izvorno poslanje i glumi postojanost i ispravnost osjećajući neutaživu žeđ za priznanjima, a ne za saznanjima. Briljantni rad u samoći smjenjuje Merkur krasnorječja oralno preludirajući s neke govornice popraćen moćnim medijima, dok ponajbolje misli čekaju arheologa-čitača. Naplatiti svoj trud, svoju relativnu, ali plodnu samoću, rad koji mu je darovao ime, ali ne i važnost koju je očekivao, čini se posve razumljivim naporom. Uloge koje su se dobro počele odvijati, sretna zanesenost vlastitim poslom, sretna žeđ da se razjasni toliko mrklina u maloj, ali bogatoj kulturnoj povijesti ukorenom samo ovakvim ljudima koji su došli zamutiti i ono malo jasnoće pretvara se iz autsajderstva i plodne defenzive mravinjaka u svjetlo javne riječi, a marljiva se pčela pretvara u gospodara košnice u kojoj sve pčele kreću kao pijane; iz početka! Naplata minuloga rada mogla je započeti. Uloge koje su dobro obavljene, sjajne studije, briljatni uvidi i britki sudovi sada su zadobili proročku koru. Uloge koje su se dobro obavljale — nedovoljno priznate, nedovoljno poštivane — sada se mijenjaju za vidljiviju korist reformističkog nagona vladanja. Ta preobrazba ravna je najvećim gubicima, ne samo u kulturi. Ne znam što je medicina izgubila s tolikim liječnicima u politici, ali vidimo koliko je domovina dobila dospjevši i do Balkana, pri čemu ono zapadni nije Bog zna kakva laskava utjeha.

Planinar koji se penje strminom

Nevolja je zapravo u ovome. Vrijeme uspona u svojoj stručnoj, umjetničkoj ili znanstvenoj preokupaciji sporo dolazi, premda i sporo promiče. Tu se polako skupljaju plodovi. Tu treba podnijeti mnogo toga da se dođe do (možda i nikada) zasluženoga glasa. U politici to je dinamično vrijeme koje brzo dolazi i još se brže troši. Jedan nevažni politički govor objavljen u moćnom mediju, jedna fotografija u novinama, jedna minuta televizijskog p(r)okazivanja ovdje je nadmoćna dugodišnjem predanom radu i iole ozbiljnijem poslu. Čovjek predan svojoj zadaći prispodobiv je slici planinara koji se penje strminom, pri čemu samo nekoliko desetaka metara tegobna uspona oduzme i cijeli dan. Ista se slika može iskoristiti i za one koji se nekom (ne)srećom priklanjanja strovaljuju kao sjekira u med u podnožje u pratnji stručne i znanstvene osmrtnice, ali i uz ovacije i snažne znakove obožavanja svojih novih istomišljenika, pri čemu se stvara gotovo sentimentalna, ali i interesna smjesa u kojoj nestaju razlike između umnih i neumnih.

U kulturi taj transfer zadobiva nevidljivije ali dramatičnije crte i znači gubljenje ili makar bitno slabljenje njezinih moći. Jer ova kultura počiva samo na ljudima koji je održavaju na životu, izvan interesnih grupa, obitelji pa i institucija u kojima ljudi ne razgovaraju i štoviše gdje se otvoreno mrze. Na njihovim leđima počiva teret kulture i samo je oni održavaju na životu.

Sve vrvi od proroka

A inače »Hrvatska je El Dorado za profitere i manipulante, za impotentnu administraciju i političke mediokritete koji devastiraju prostor i kulturni identitet« — kaže Damir Fabijanić. A sve vrvi od muftija i proroka, apostola i vjesnika Novog, ali sa slabašnim znakovima proljeća jer su sve pupoljke povjerili ledenici svoje zlovolje i samoljublja. Svi se naposljetku zamišljaju najvišim autoritetima; svi su najpametniji, svi sve znaju, svi sve hoće, svi sve mogu, svi su veliki reformatori, svi su manji ili veći Langovi, Malrauxi ili barem neki osuvremenjeni Kršnjaviji, svi su neki novi Tenžere i Matoši, a zapravo samo pridonose mlitavljenju ukusa i kultu lakoće. Svi smo u jaruzi himbenih stražara Prave kulture tankih po osnovicama i znanja i uljudnosti, neprožetih kulturom, oboružanih samo voljom Priključenja s jedne, ili čuvanja s druge strane — zapravo — jednake zasukanosti. U svakoj drugoj glavi živi jalovi vladar bez milosti i mudrosti, sa sirovom voljom da promijeni Nešto (još nije načisto što je to Nešto) a pritom se mijenjaju samo imena, puki simboli i znakovi. Riječ je o iskušavanju moći vezane uz samoljublje onih koji nastoje uređivati i stvari s kojima više nisu povezani nastavljajući samo neprekinuti lanac zlovolje, međusobne netrepljivosti i proizvodnje žuči.

Topografija je hrvatskoga kulturnog krajolika bez osnovice; bez samotnog čovjeka, tj. radnika. Taj krajolik s malo oskudne vegetacije ostaje sve više i bez ljudi spremnih na razgovor, na sučeljavanje argumentima — pa i bez volje da povedu zajedničku bitku protiv ovakve politike, koja zna samo za naše i njihove. One koja se zaštitnički postavlja prema kulturi kao prema svojoj guberniji, premda bi stvari trebalo obrnuti; naime, sve njih i njihovu tobožnju skrb za kulturu dati na usvajanje i podviti pod skrb kulture.

Ive Šimat Banov