Prizemljenje klasika

Prizemljenje klasika

Gloriji je oduzeta posljednja spona koja joj daje auru heroine — taj fatalni salto mortale, te ona postaje mnogo prizemnija i ljudskija

Poznati riječki HKD Teatar desetu je obljetnicu obilježio premijerom Marinkovićeve Glorije u režiji svoga gotovo kućnog redatelja Laryja Zappije. Njegovo dramaturško-redateljsko čitanje Glorije svježe je viđenje hrvatskoga dramskog klasika. Zappia je uvelike reducirao tekst izbacivši gotovo cijelu posljednju sliku cirkusa, usredotočivši se ponajprije na dramaturšku liniju koju je odlučio slijediti — Marinkovićev je tragični mirakul pretvorio u ljubavnu melodramu o zabranjenoj ljubavi sa sretnim završetkom, gdje don Jere i Glorija ostaju zajedno. Je li Zappia izgubio naglašenu ironijsku oštricu i povjerovao u uzrečicu »ljubav je jača od svega«? I kakva je ta ljubav koja pobjeđuje krute sprege svećeničke mantije? Čini se da je upravo u tom pitanju ključ odgovora. U Zappijinu je čitanju don Jere nedozreo mladić, a Glorija zrela mlada žena. Njihova se ljubav mnogo točnije može okarakterizirati kao divljanje hormona (u don Jeri tek probuđenih, u Gloriji potisnutih) nego kao idealizirana vječna ljubav srodnih duša.

Prihvaćanje tjelesnosti

Zappia poništava tragični svršetak Glorije ne zbog nepokolebljive vjere u pobjedu ljubavi, već zbog svijesti o tome da je Glorija samo obična slaba žena koja umjesto smrti odabire nešto mnogo privlačnije — prihvaćanje tjelesnosti i njezinih zakona. Gloriji je oduzeta posljednja spona koja joj daje auru heroine — taj fatalni salto mortale, te ona postaje mnogo prizemnija i ljudskija. Kao uostalom i don Jere, u čijem se karakteru gotovo posve gubi duboka, gotovo fanatična vjera u više ideale koja završava u nepodnošljivoj patnji uzrokovanoj slikom pustoši što su je za sobom ostavili realizirani ideali. Srozavanje Glorije i don Jere na najobičnije osobnosti ne može uzvisiti njihova ljubav, jer ta ljubav koja caruje na svršetku Zappijine predstave nije u biti mnogo drukčija od Marinkovićeve crkve ili cirkusa — ona također ima svoje krute zakonitosti seksualnih impulsa tijela koji joj pružaju snažnu manipulativnu moć. Dakle, konačnu pobjedu odnosi tijelo sa svojim hormonalnim zakonitostima. Time konačno dolazimo do zaključka da Zappia ne samo da nije izgubio svoju ironiju nego upravo suprotno — toliko ju je istančano i pritajeno primijenio da nas je zamalo posve zbunio.

Važna karakteristika predstave jest i uvođenje Kora žena (vokalna skupina Rivers i sjajna Edita Karađole u ulozi Majke, zaslužna za jedan od najdojmljivijih prizora), čiji pučki napjevi naglašavaju atmosferu u mediteranskoj crkvici zabačenoga mjestašca. (Scenografija Dalibora Laginje posve je komorna — gledatelji postaju posjetiteljima na sceni izgrađene bijele crkvice, dok glumci igraju u prostoru središnjega dijela crkvene lađe.) Žene u crnini zaslužne su za duhovnu dimenziju predstave — u prvom prizoru one od papira izrađuju simbole kršćanstva, čime Zappia naglašava da su upravo one temelj društvene religioznosti. Njihovi su napjevi utkani u dramaturško tkivo predstave — Zappia ih rabi kao komentar zbivanja, a u završnom prizoru upravo kroz njih doznajemo ishod radnje. Autentičnu je glazbu skladao Duško Rapotec Ute. Zappia je sjajno redateljski osmislio i pojavljivanje Glorije kao Gospe — ona je publici nevidljiva. Vide je samo sudionici predstave, pa lica žena postaju sugestivnim zrcalima njezinog postojanja. Time je vješto izbjegnuta doslovna ilustrativnost čuda, a manipulacija je poprimila još ciničnije razmjere.

Papirnati protagonisti

No, ono u čemu je Zappia obično sjajan ovaj je put donekle zakazalo — rad s glumcima. Protagonistički je par — Bruna Bebić Tudor (Glorija) i osobito Jerko Marčić (don Jere) psihološki posve nedorađen. Marčićeva glumačka nezrelost ne može biti dovoljna za tumačenje nedozrela mladića koji nesigurnost prikriva krutom religioznošću i ambicijama. On je u predstavi toliko očigledno slabić bez ikakve karizme, pa Glorijina zaljubljenost postaje posve neuvjerljivom. Bebić Tudor uvjerljiva je kao oličenje karnalnog u crkvenim redovima, no punina njezina karaktera ne može biti svedena samo na tu dimenziju. Zbog takve »papirnatosti« i neodređenosti inače složenih karaktera njihovi zajednički prizori posve su lišeni nužno potrebne emocionalne napetosti. To je još izrazitije uočljivo zbog veoma komorna prostora, u kojem facijalna ekspresija postaje glavnim adutom glumaca. Ostali su glumci mnogo dojmljiviji: Žarko Radić (Floki Fl#che) osvaja tragikomičnim ludizmom; Slavko Šestak dobroćudnom ekspresijom biskupa, koji balansira na granici dječje nezainteresiranosti za realne probleme i ozbiljnosti kojom ih tretira; Nenad Šegvić sjajno je utjelovio starog cinika don Zana ucijepivši mu u karakter i mnogo lucidne, poštene mudrosti; Davor Jureško učinio je od don Florija, nekonvencionalnog svećenika u trapericama koji voli jesti i piti; Denis Brižić (Toma) svojim je ulascima na scenu unosio dah pučke skromnosti i izazivao smijeh. Glumce je u prikladne, klasične kostime odjenula Ružica Nenadović Sokolić.

Idejno vrlo zanimljiva, no u završnici ne posve uspjela predstava.

Tajana Gašparović