Prijevodi (ne) izgaraju

Prijevodi (ne) izgaraju

Posebno mi je stalo talijanskom čitatelju učiniti dostupnom našu književnost i kulturu općenito. Važno mi je na svaki simpozij pozvati osobe koje će još bolje od mene pokazati i dokazati u kojoj smo mjeri i mi oduvijek pripadali europskoj kulturi. To nam je najvažnija zadaća. Ako se sami za to ne pobrinemo, tko će? Ništa na tom polju nije automatizirano. Korak po korak, jedan simpozij za drugim, jedan esej za drugim, pa se dosta toga i nakupilo. Najdraže mi je kad kolege na Fakultetu iznenadimo nekim dobrim diplomskim radom. Marinković, Polić Kamov, Krleža

Ljiljana Avirović, profesorica na tršćanskom Fakultetu za prevoditelje i tumače te prevoditeljica mnogih talijanskih autora na hrvatski, među kojima i Claudija Magrisa, dobitnica je ovogodišnje talijanske Nacionalne nagrade za prevođenje. Vrijedna nagrada dodijeljena joj je za cjelokupan prinos teoriji i praksi prevođenja te za vrsne prijevode s talijanskog na hrvatski te s hrvatskog i ruskog na talijanski. Osim Magrisovih djela, naime, prevodila je i U. Sabu, M. Madieri i F. Tomizzu, a dragocjeni su i njezini prijevodi ruskih autora na talijanski (B. Pasternak, M. Bulgakov, F. Iskander. C. Ajmatov, M. J. Ljermontov i dr.). Prevodila je i Begovića, Paljetka, Jergovića, a nedavno je u Rijeci predstavljen njezin prijevod posmrtne knjige Marise Madieri (Školjka i druge priče), a u Trstu knjige Mama Leone Miljenka Jergovića (za koju mu je, kako smo doznali neposredno prije zaključenja ovoga broja, dodijeljena talijanska književna nagrada Grinzane-Cavour).

Vaš prevodilački rad dugotrajan je i raznovrstan, njemu ste posvetili čitav život. Što znači ova nagrada u talijanskom kontekstu i što ona znači za vas osobno?

— Italija je prevelika zemlja da bismo lako, ili olako, to priznanje smjestili u njezin pravi kontekst. Činjenica je međutim da je riječ o najuglednijoj nagradi za prevoditelje, pa mi je to zaista drago. Dodjela nagrade bit će u Kvirinalu, u siječnju sljedeće godine, uručuje ju predsjednik Republike Italije, pa ona i time poprima svoje veliko značenje.

Italija, naime, svake godine posvećuje sve više pozornosti našem zanimanju ili zanatu, kako vam je draže, pa je već davno pri Ministarstvu za kulturu osnovana komisija od trideset najuglednijih književnika, prevoditelja, tumača, sveučilišnih profesora sa svih jezičnih područja, te političara koji svake godine biraju prevoditelja i izdavača. Predsjednik je komisije ministar za kulturu.

Prevodilački je posao silno težak, ali i društveno koristan, pa mislim da se nagrada, još više nego nekoj osobi, dodjeljuje baš prevodilačkom radu.

U vašem prevodilačkom radu dominira bogata književna tradicija Trsta. Smješten na raskrižju Istoka i Zapada, na mjestu gdje se sučeljavaju i dodiruju svjetovi, kulture i jezici, Trst je oduvijek bio grad pisaca i posebne književnosti u koju je, na različite načine, utkan njegov identitet graničnoga grada. Prevodili ste Magrisa, Tomizzu, M. Madieri, U. Sabu, pisce te specifične, tršćanske literature. Zašto? Kakav je vaš odnos prema tim autorima?

— Više od dvadeset godina živim u Trstu, tridesetak u Italiji, pa je logično da se bavim tršćanskim autorima. Uostalom, Trst je grad koji ima svoju tršćansku književnost. Teško ćemo u Italiji izdvojiti neki drugi grad za koji bi se to isto moglo reći. Vjerojatno zato jer je smješten na raskrižju kultura i jer se ovdje tradicija lijepoga pisanja i tradicionalno gaji. Ne bih se složila s vama da je Magris, kojega sam najviše prevodila, baš samo tršćanske vokacije. I Tomizzu više zanima Istra nego Trst. U Sabinu Ernestu samo je pozadina romana, ili pjesme u prozi, tršćanska. Marisa Madieri se u svom Vodnozelenom gotovo više bavi Rijekom, iz koje je otišla kao djevojčica, nego Trstom. Ukratko, svi navedeni književnici neosporno pripadaju tršćanskoj književnosti, ali oni visoko lebde iznad svojega grada i s pravom su uključeni u europsku i svjetsku književničku ekumenu. No ipak, tršćanski književnici djeca su grada u kojem su se oduvijek susretale brojne kulture, pa je zasigurno to pridonijelo tako dobrim rezultatima.

Najviše je, ipak, Magrisovih djela. Claudio Magris autor je mnogih djela, među kojima i Dunava, koje ga je proslavilo kao iznimna poznavatelja i pisca Mitteleurope. Sva njegova djela odražavaju čovjeka i mislioca široke kulture, kako one srednjoeuropske, koja nastaje uz veliku Rijeku, tako i one sredozemne, što se razvija uz more. U njima prevladava multikulturalnost i multinacionalnost, kompleksno i stalno kretanje tuđim i vlastitim identitetom. Njegov je jezik vrlo precizan i bogat, on u sebi nosi poseban ritam. Što sve to znači za prevoditelja? Možete li reći nešto o svojem iskustvu prevođenja Magrisovih knjiga na hrvatski?

— Nepobitno je da sam na hrvatski jezik prevela najviše Magrisovih književnih djela, a i knjigu eseja Trst: identitet granice, koju taj autor potpisuje s povjesničarom Angelom Arom. Često znam reći da je Magris najobrazovanija osoba u Italiji, da mu je način pisanja silno slojevit, da se od njega mnogo nauči o srednjoj Europi i ljudima koji tu žive, da je gotovo nehotice pustio u optjecaj termin Mitteleuropa, no ipak više kao kulturološki pojam nego zemljopisno određenje nekog područja.

Njegovo kretanje vlastitim i tuđim identitetom urodilo je zaista čudnim ritmom. Taj ritam u potpunosti odgovara njegovoj osobnosti i u konačnici ga se mora osjećati i u hrvatskom jeziku, koji često zbog toga trpi. Recimo, Magris vrlo često, kao u jednom dahu, nabraja pojmove i činjenice, a da se uopće ne koristi zarezom. To je način njegova pripovijedanja, pa se toga prevoditelj treba pridržavati. S druge pak strane, rečenice su mu beskonačno dugačke, pa ponekad imaju i po sedamnaest zareza, Il Conde primjerice. Oksimoroni su također sveprisutni. I o tome treba voditi računa. To je samo mali dio takozvanih stilističkih marki, pa bismo o njegovu načinu pisanja mogli razgovarati u nedogled, a da i ne dotaknemo sadržaj.

Živeći i radeći u Trstu, zaslužni ste i za promicanje hrvatske kulture i jezika te općenito za razvoj hrvatsko-talijanskih kulturnih i književnih veza, i to ne samo kao prevoditeljica. Autorica ste mnogih eseja posvećenih hrvatskoj književnosti. Posredovali ste pri brojnim susretima i događanjima između dviju kultura, dvaju jezika, dviju književnosti. Što možete danas reći o hrvatsko-talijanskim kulturnim i književnim odnosima, općenito? Koliko su oni važni i koja je njihova uloga u gradu kao što je Trst?

— Posebno mi je stalo talijanskom čitatelju učiniti dostupnom našu književnost i kulturu općenito. Važno mi je na svaki simpozij pozvati osobe koje će još bolje od mene pokazati i dokazati u kojoj smo mjeri i mi oduvijek pripadali europskoj kulturi. To nam je najvažnija zadaća. Ako se sami za to ne pobrinemo, tko će? Ništa na tom polju nije automatizirano. Korak po korak, jedan simpozij za drugim, jedan esej za drugim, pa se dosta toga i nakupilo. Najdraže mi je kad kolege na Fakultetu iznenadimo nekim dobrim diplomskim radom. Marinković, Polić Kamov, Krleža... Mi smo Fakultet za prevoditelje i tumače, pa za diplomski rad uglavnom prevodimo knjige. Trst je svojevrsna odskočna daska za ostali dio Italije, zbog toga mu i talijanski nakladnici pridaju sve više pažnje.

No, vratimo se prevođenju. Što čini dobra prevoditelja?

— Počnimo od sastojaka: talent, strpljivost, postojanost, izdržljivost, marljivost, pismenost, načitanost, ljubav prema toj vrsti zanimanja... To dakako nisu znanstvene već ljudske odlike jednog prevoditelja. Teorije prijevoda pomažu, pomažu kažem, ne rješavaju probleme.

Naglašavate da je književno prevođenje veza između zanata i umjetnosti. Gdje prestaje zanat, i kad počinje umjetnost?

— Kuješ, kuješ pa iskuješ. To je zanat. Drugim riječima, postojanim i vrijednim radom nakupiš mnogo prevedenih djela u koja si uložio maksimum svoje stvaralačke sposobnosti. To je umjetnost. Za nas prevoditelje istinska je umjetnost u dobro napisanoj knjizi. Tu knjigu piše autor, a ne prevoditelj. Drugi nastoji svome čitatelju prenijeti sve što je lijepo u izvorniku, a da bi se do toga stiglo potrebno je zaista mnogo truda.

U esejima posvećenima teoriji i praksi prevođenja iznosite da prevoditelj mora čitatelju prvenstveno vratiti ritam i dušu djela koje prevodi. S druge strane vaši su prijevodi vrlo precizni, nastojite se što manje udaljiti od originalnog teksta.

— Teško je ritmički približiti talijanski jezik hrvatskomu, ali nije nemoguće. Pa uostalom nemamo li odličnih prijevoda talijanskih klasika (Dante, Petrarca, Tasso...) koje je kudikamo teže prevoditi nego suvremene pisce. Hrvatski jezik može podnijeti duh talijanskoga. Udaljavanjem od originalnog teksta postiže se glatkoća čitanja prijevoda, ali se istodobno udaljavaš od ritma talijanskog jezika. Najteže je u našem poslu prenijeti u hrvatski ritam talijanske rečenice. U Magrisa gotovo nikada ne nailazimo na standardni talijanski. On kroji rečenicu ne vodeći računa o pravilima jezika, već o pravilima lijepoga pisanja.

Prevodili ste i mnoge ruske pisce na talijanski. Što je bilo presudno u izboru baš tih autora i vašoj želji da ih prevedete na talijanski?

— Lijepa strana našega posla jest da nakon mnogo godina rada možeš birati književnika kojega voliš prevoditi, jer to jednostavno odgovara tvom prevodilačkom ukusu. U tom trenutku prestaje svaka muka, a počinje uživanje u radu. Volim prevoditi. Bulgakov, Pasternak, Iskander, Ljermontov, Ajtmatov književnici su koje sam vrlo rado prevodila na talijanski. Nisam se bavila Pasternakovim pjesmama, već prozom. Nisam dorasla, a vjerojatno nikada ni neću biti, za prevođenje poezije.

Smatrate da je u prevođenju sa slavenskih jezika na talijanski i obratno moguće pronaći odgovarajuće semantičke ekvivalente. Nadalje, takvo se prevođenje, držite, ne suočava s problemom nemogućnosti razumijevanja dviju različitih kultura zbog njihovih brojnih dosadašnjih veza i dodira. Koji su problemi ipak prisutni u prevođenju s jednog slavenskog jezika (u vašem slučaju ruskog ili hrvatskog) na talijanski i obratno.

— Svaka knjiga s kojom se uhvatiš ukoštac ima specifičnu problematiku. Semantičkih ekvivalenata ima u svakom od tih jezika koje ste spomenuli, i s kojima se bavim, samo ih treba pronaći. Ako ih baš uistinu nema, onda ih izmisliš ili stvoriš, ali cum grano salis. Stoljetne veze i dodiri na relaciji Italija — Hrvatska neosporno stoje. No Hrvati mnogo bolje poznaju Italiju nego što Talijani poznaju Hrvatsku. No, i tome ima lijeka. Hrvatska je prelijepa, ali i mala zemlja, uspoređujemo li je s Italijom. Ako Italiji razborito predstavimo našu kulturu, zasigurno će je lijepo primiti.

Intertekstualnim i ekstratekstualnim pristupom prevođenju nekoga djela zasigurno ćemo doći do semantičkog ekvivalenta, ali time još nismo riješili sve probleme. Oni nestaju, ili možda tek počinju, kad knjiga izađe.

Poznati ste ne samo kao vrsna prevoditeljica nego i kao teoretičarka književnosti. Koliko te dvije discipline, teorija i praksa prevođenja, utječu jedna na drugu i koliko je taj utjecaj važan za samo prevođenje?

— Teorija književnosti, teorija i praksa prevođenja međusobno se nadopunjuju. Meni su osobno draže, odnosno korisnije, knjige teoretičara prijevoda koji su ujedno i prevoditelji, ali ne smijemo zanemariti ni ostale. Disciplina stilistike prijevoda je primjerice vrlo važna, a tu smo se već dotaknuli i filozofije.

Naslov vaše knjige Le Traduzioni bruciano (Prijevodi izgaraju) govori nam da ne gore samo rukopisi Bulgakovljevih romana, nego da i prijevodi izgaraju. Zašto?

— Bulgakov je u najtežim trenucima svoga života izgovorio tu čuvenu rečenicu: »Rukopisi ne izgaraju ili ne gore«, pa je naslov moje knjige svojevrsna parafraza njegova usklika.

No, prijevodi ipak stare, pa dakle izgaraju. Prevoditeljskim radom izgaraju najbolje godine našega života, pa njime dakle izgaramo mi sami. Najradije bismo da nije tako, pa neka moj izbor naslova posluži u to ime.

Na kraju, što je za vas prevođenje, što vam je ono donijelo i što vam još i sad daje?

— Ako čitatelju približim lijepu knjigu koju inače ne bi mogao pročitati, zadovoljna sam. Radeći na takvim knjigama redovito mnogo naučim. Od svega najviše volim prevoditi autore koji su mi bliski.

Bilo bi lijepo da se od toga zanata može živjeti kao od svakog drugog!

Koji su vaši planovi za budućnost?

— Strpljivo me čeka Magrisova knjiga La mostra (Izložba) i Jergovićev Hauzmajstor Šulc, a ja nestrpljivo očekujem trenutak božićnoga mira da bih počela s radom. Sjednem, izdahnem, koncentriram se i radim. To je skora budućnost. O onoj drugoj ne bih znala ništa reći.

Razgovarala Ilonka Peršić