Posvemašnja dosada

Potonulo groblje, red. Mladen Juran

Novi redateljsko-scenaristički projekt Mladena Jurana Potonulo groblje, rađen prema romanu Gorana Trbuljaka (i u scenarističkoj suradnji s njim) je tzv. film tajne, a, povezano s tim, želi biti i tzv. film atmosfere, i to tjeskobno-jezovite, s jakom psihološkom i metafizičkom sugestijom. Želi, ali ne može. Pritom glavni problem nije nesuvisla naracija i dramaturgija s nizom suvišnih likova, ni alarmantna tehničko-zanatska nekompetentnost (oni koji taj prigovor redovno upućuju Jakovu Sedlaru morat će priznati da je Sedlar u odnosu na Jurana gramatičko-sintaktički pristojno potkovan režiser: Juranove montažne spone unutar scene te između scena i sekvenci nerijetko su toliko nespretne da podsjećaju na kućne filmove nadobudnih osnovnoškolaca početnika; Juran ponekad ne zna ni ono najosnovnije — tehnički dovršiti prizor); glavni problem leži upravo u tom namjeravanom ugođajnom sloju koji je sveden na pokoji dobro odabrani (arhitektonski) ambijent (redovno prekratko prisutan u kadru, s izuzetkom početnog i završnog prizora ceste američki orubljene vjetrokazima) i pokoje ekstraordinarnije snimateljsko rješenje iskusnoga Slobodana Trninića, koji je načelno dobro pogodio traženi feeling, ali bez odgovarajuće redateljske potpore sve je bilo uzalud. Pokušavajući se valjda ugledati na, nazovimo je tako, kafkijansko-polanskijevsku matricu, odnosno s druge strane tarkovskijevsku metafizičku meditativost, nastojeći se služiti i iskustvima Lyncha i ranoga Spielberga (motiv zlokobnog kamiona skinut iz Dvoboja potrošen je na nevjerojatno besmislen način), Juran je demonstrirao da su mu spomenuti obrasci nesavladiva zadaća, nepogrešivo odvodeći svoj film u smjeru posvemašnje (emocionalne, duhovne, intelektualne) praznine i dosade.

Jasno, iznimno nedostatna uhranjenost ugođajnoga sloja djela punu pozornost gledatelja skreće na narativno-dramaturški i tehničko-zanatski diletantizam, na nerijetko knjiške dijaloge te posve dezorijentirane izvedbe Svena Medvešeka i Barbare Nola. Trenuci kad to dvoje relativno nadarenih i inače visoko uporabljivih glumaca prelaze iz tzv. normale u stanje psihičke napetosti odnosno pomaknutosti zavređuju uvrštenje u antologiju glumačke ridikuloznosti, napose glumatanje Barbare Nola (koja si je valjda umislila da je Gena Rowlands u najboljim danima); no u svemu tome mnogo je manja krivnja na glumcima nego na režiseru. Medvešek i Nola morali su izvesti i jednu, za naše pojmove, smjeliju seksualnu scenu, koja također nije naročito uspjela, no ovog puta odgovornost je u potpunosti na Juranu, jer su se Medvešek (koji je u Sedlarovoj Agoniji prošao vatreno seksualnofilmsko krštenje s Nives Ivanković) i Nola, stječe se dojam, potrudili dati sve što je bilo u njihovoj moći.

Ukratko, Potonulo groblje, zajedno s Međimurčevim rijetko viđenim i zaboravljenim filmom Školjka šumi, Žižićevom Cijenom života i Schmidtovim Božićem u Beču, ide među najnekvalitetnije filmove proizvedene u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina i šire. Juranov entuzijazam, bez obzira na njegove male kreativne potencijale, može nam načelno biti simpatičan, ali u ovoj zemlji zasigurno ima ljudi koji su svojim filmotvornim darom mnogo prije zaslužili dobiti (velik) državni novac za ostvarenje svojih filmskih zamisli i snova.

Damir Radić