Poetska sloboda

Poetska sloboda

Milko Valent, Fatalne žene plaču na kamionima, Zagreb 2002.

Milko Valent, kultna osobnost nepostojećega hrvatskog undergrounda iliti alternativne scene (već i ova mogućnost nemogućeg dovoljno govori o njegovu statusu), sustavno je prešućivan posljednjih desetak godina (a ni prije nije mnogo bolje prolazio) pa čak ni upućeniji književni puk najvjerojatnije ne zna da je od 1992. i sramno ignorirane knjige Al-Gubbah (u kojoj je napokon uknjižena njegova legendarna incestuozno-kanibalska proza Nježna palisandrovina) do najnovijeg ostvarenja, romana Fatalne žene plaču na kamionima, objavio četiri knjige poezije, knjigu proza, pet radiodrama, knjigu dramskih tekstova i knjigu kazališnih kritika. Hrvatska književna kritika ponašala se kao da za Valenta nikad nije čula, a kamoli ga čitala. Stoga je bilo moguće da, primjerice, Nenad Rizvanović, jedan od pokretača FAK-a, mediokritetski slovenski roman nevažna imena i nevažna autora, a homoseksualne tematike, postavi kao uzor hrvatskoj književnoj sceni, jer da ona takoreći ne poznaje problematiku homoseksualizma, te da se (seksualna) prekoračenja Zorana Ferića doživljaju neviđenima ne samo u kontekstu hrvatske nego i svjetske književnosti, kao što je ustvrdio drugi važan fakovac, Kruno Lokotar. Danas, kad naša kritika s respektom popisuje neviđene gadosti iz aktualna Ferićeva debitantskog romana, baš nijednom od njih neće pasti na pamet da npr. njegov seksualni repertoar postavi u (inter)nacionalni kontekst, a je li to posljedica nepoznavanja svjetske i domaće seksualne književnosti ili svjesnog prešućivanja radi straha od mogućeg unižavanja kanoniziranog autora (može li Ferić u kontekstu hrvatske književnosti djelovati tako silno provokativno i subverzivno nakon iskustva čitanja Milka Valenta?) ostaje da se vidi.

Napad i reakcija

Sit hrvatske književne laži koju je posljednjih godina fakovski kružok posijao domovinom i prostorom bivše Jugoslavije, Valent je vehementno progovorio o svemu, iskoristivši prvo poziv na nedavni FAK da bi okupljenim veličinama A književnosti i njihovim idolopoklonicima bez dlake na jeziku izrazio svoj prijezir, a onda je u intervjuu »Jutarnjem listu« raskrinkao »drugoligašku i trećeligašku« književnost »urbanih seljačina«, kako je nazvao fakovsku proizvodnju. Reakciju nije trebalo dugo čekati. Jagna Pogačnik, čest oslonac FAK-radionice, napisala je izrazito negativnu kritiku Valentovih Fatalnih žena..., reklo bi se s većim žarom nego kad je pisala o Ambri. Nešto kasnije javio se i Jurica Pavičić, koji je Valenta shvatio na neobično doslovan način i poručio da Hrvatska, uz nekoliko časnih iznimaka (treba li napomenuti da su oni fakovski?), zapravo nema urbano-seljačku književnost, a trebala bi.

Pisati o Valentovu drugom romanu (prvi, Clown, objavio je još 1988) nemoguće je bez ovakva uvoda. On objašnjava zašto sam romanu i njegovu autoru takoreći apriorno naklonjen, objašnjava protesni osjećaj koji me obuzima dok se istovremeno nostalgično prisjećam tinejdžerskih dana kad sam slučajno naišao na knjigu Gorki deserti meni tad posve nepoznatog pisca i otkrio legendarni dijalog Oscara i Sebastijana iz znamenite priče Lunarni rectum. Reći ću odmah, Fatalne žene nisu velik roman, ali dolaze iz pera po mnogočemu jedinstvena pisca, ne samo na hrvatskim prostorima, i elementarno poštovanje prema autoru koji se iznimnom hrabrošću borio za afirmaciju vlastita senzibiliteta i svjetonazora, vlastite poetike (a to je najjednostavnije, ali možda i najtočnije rečeno poetika slobode) u nesklonu mu vremenima i na nesklonom mu prostoru, zahtijeva barem isto ono što se pruža, ili bi trebalo pružiti, svakom drugom autoru i tekstu — staloženo čitanje (s dobrim namjerama).

Veza s Gertrude Stein

Fatalne žene mogu se, strogo načelno govoreći, lako dovesti u vezu s Autobiografijom Alice B. Toklas Gertrude Stein, u kojoj je velika eksperimentatorica napisala tobožnju autobiografiju svoje dugogodišnje družice, a glavni cilj tog djela, stječe se dojam, autoričino je samoironično slavljenje vlastita genija. Središnji lik dominantno monološkog Valentova romana (s povremenim, reklo bi se prerijetkim eksursima k polifonom) Valentov je alter ego Milky Way, pisac odlično prodavanih, seksualno provokativnih ljubića, koji slavi vlastiti stvaralački genij, ali i onaj »svog drugog omiljenog pisca« (prvi je dakako on sam) Milka Valenta. Jagna Pogačnik to je doživjela kao neprihvatljiv egotrip, premda je samoironijska, često urnebesno duhovita intonacija takva postupka bjelodana (dakako da je samoironija stopljena s iskrenim oduševljenjem za vlastiti dar, ali može li umjetnik uopće egzistirirati kao takav ako ne vjeruje u svoju posebnost?).

Na Gertrudu Stein načelno podsjeća i Valentova narativna strategija. Dok se Stein u dijelu svog opusa služila osebujnom stilskom regresijom i retardacijom u slaganju rečenica, Valent usporedivu regresiju/retardaciju provodi na općenarativnom planu, na jednoj se razini ponašajući poput Hitchcocka u Psihu, dakle larpurlartistički se poigrava s recipijentima, a na drugoj perpetuiranje istih/srodnih motivskih obrazaca rabi u funkciji plastična ocrtavanja, protagonistova psihičkog stanja odnosno odnosa prema naslovnim fatalnim ženama (koje posve nefeministički, što je još jedan crimen za Valenta, kani seksualno poniziti radi vlastita uzdizanja, tj. oslobođenja).

Na kraju, nije naodmet istaknuti prevladavajuću lakoću i čestu lucidnost Valentova stila (iako njegova početna visoka razina mjestimično podosta opada), kao i sjajne intertekstualne reference kojima je fragmentarno premrežen dobar dio romana. Romana koji unutar Valentova opusa znači okretanje prema mainstreamu, ali mainstreamu koji je za gotovo kompletnu suvremenu hrvatsku književnu scenu, tobože tematski (napose u pogledu erosa i thanatosa) smjeli, još nezamislivi i nedosežan underground.

Damir Radić