Po mjeri trenutka

Po mjeri trenutka

Franka Perković tijekom cijele predstave ustrajavala je na dinamičnosti kojoj pridonosi i pod kutom postavljena scena (Ivo Knezović), koja se igra dijagonalama na kružnoj bini

Premda Moli#reov Don Juan u produkciji splitskog HNK i režiji Franke Perković obiluje dramaturško-redateljskim intervencijama, ona ključna dolazi na samom kraju: grješnika ne stiže nikakva kazna. Umjesto da bude zgromljen Don Juan ostaje na kiši, dok Sganarelle umjesto krika uvjerava (sebe) kako treba činiti dobro, premda u to više nitko ne može vjerovati.

Takva dramaturška intervencija u Don Juana nije radikalno nova ni originalna. Sam autor dopisao je kraj s božjom strijelom i zasluženom kaznom razvratniku kao ustupak da bi drama uopće došla do scene. To mu međutim nije mnogo pomoglo jer je predstava 1665. skinuta ubrzo nakon premijere. Nadživio ju je tek pamflet koji joj se suprotstavio, a koji je objavljen u čak pet izdanja. Don Juan na svjetsku se scenu vratio nakon gotovo dva stoljeća 1841, a do nas je došao tek 1955, kad ga je u Gavelli režirao Kosta Spaić.

Dinamičnije, ali i siromašnije

Moli#reov izvornik u splitskom je Don Juanu znatno skraćen (dramaturg Dubravko Mihanović) kako bi se dobila dinamičnija predstava, pretpostavljam, bliža suvremenoj publici. I dok s jedne strane kraćenja jesu donijela dinamiku, a zadržala osnovni fabularni niz, s druge i tu leže osnovne zamjerke predstavi, kraćenja su reducirala sva ona značenja koja ovaj važan komad i književni motiv nose, a pogotovo su oduzela glumcima prostor igre. Don Juan ovdje ne zadobiva onaj status čovjeka koji se usudio suprotstaviti svakom autoritetu i zakonu, pa i božjem, njegova prometejska pobuna (više zbog sebe nego zbog općeljudskog dobra) ima znatno manje značenje, a dobar dio problema sveden je na ljubavnu problematiku i donhuanovska osvajanja.

Ima li ili nema Boga, odnosno je li nebo nad Don Juanom prazno ili ne, nije osnovni problem koji postavlja Moli#re. Bitno je usuditi se buniti, na bilo koji način, pa i promiskuitetom u vremenima kad moral nalaže jednog partnera za cijeli život i licemjerjem kad je ono porok po posljednjoj modi.

Franka Perković tijekom cijele predstave ustrajavala je na dinamičnosti prizora i cijele produkcije, pojedinačne scene odvijaju se brzo i s mnogo unutarnje dinamike, kojoj pridonosi i pod kutom postavljena scena (Ivo Knezović), koja se igra dijagonalama na kružnoj bini, premda se mogućnostima toga scenografskog zahvata sama predstava i ne koristi previše. Brzi tempo predstave pomaže njezinoj dramaturškoj strukturi, ali ne i glumcima. Ante Čedo Martinić u naslovnoj ulozi ostavljen je bez onih međuprostora izvan samog teksta (koji mu je i bitno kraćen), bez mogućnosti da svoju ulogu gradi i izvan velikih monologa, u odnosima s drugima. Premda se Martinić nije dao smesti, izvlačeći maksimume iz svojih monologa, ostaje dojam da se moglo više. Trpimir Jurkić kao Sganarelle dobro je iskoristio svoju zahvalnu dramaturšku funkciju onoga koji ne vuče dramsku radnju, nego izmjenjuje dijaloge s protagonistom i sve zajedno, zapitan nad sudbinom vremena, komentira. Takva mu je pozicija omogućila prostor i za glumački komentar odnosa na sceni.

Epizodna Elvire

Dramaturšku redukciju svoga lika posebno je glumački bolno osjetila Nives Ivanković kao Elvire, svedena na dvije epizode i bez dovoljno prostora da objasni svoje motive i razloge. U takvu kontekstu redukcije teksta bolje su prošle seljanke u interpretaciji Tajane Jovanović i Andrijane Vicković, čiji su motivi ipak bili znatno manje složeni pa su se mogli odigrati i na manjem prostoru. Slaven Vidak nova je glumačka akvizicija obližnjega Gradskog kazališta mladih, koji je svoju epizodu seljaka Pierrota iskoristio vrlo vješto za debi na splitskoj sceni, a Elvis Bošnjak, Robert Kurbaša i Josip Zovko, i kao epizode, pokazali su kako je riječ o glumcima od respekta. Josipu Gendi kao Don Louisu, ocu naslovnoga junaka, ostavljeno je tek toliko prostora da u minutu ili dvije izgovori sinu što ga ide i zatim promijeni mišljenje, što je nekadašnji Sganarelle (iz Violićeve produkcije na splitskoj sceni 1983) izveo beprijekorno. Razbojnici u interpretaciji Janeza Stora, Ivana Krnića i Damira Perkovića spretno su se tukli, a Milivoj Beader kao Zapovjednikov glas postojao je samo u programu, ne i na sceni, preuzevši nezahvalnu ulogu žrtve dramaturških škara u posljednji čas.

Glazbu s mnogo (ponekad i previše) slutnje odabrala je Lina Vengoechea, a kostime osmislila Barbara Bourek sugerirajući pomak prema našem vremenu, zahvaćajući poprilično široko razdoblje. Mačeva tako nije bilo, ali je u replici o probadanju ostao spomen na njih u samom tekstu.

Split je tako dobio jednu ne toliko modernu koliko predstavu koja bi se mogla odrediti kao djelo u duhu našeg vremena, razdoblja koje nema previše — vremena. Umjesto klasičnog i opsežnog Don Juana HNK je dobio dinamičnu repertoarnu sedamdesetominutnu predstavu, možda nešto reduciranih značenja, ali vjerojatno po mjeri trenutka, koja bi mogla naći svoju publiku.

Jasen Boko