Pet lica u potrazi za samoubojstvom

Pet lica u potrazi za samoubojstvom

Paraziti su sveukupno, nažalost, zatvorena predstava koja će se rijetko kome svidjeti, tek onima koji su kadri ispod unificirane i statične scenske slike pročitati sumrak u glavama i patologiju svakodnevice

Usprkos kašnjenju, nova se europska drama, iako njezini dionici odbijaju zajednički nazivnik, polako probija do domaćih pozornica. Nakon McDonagha, Harrowera i Ravenhilla, na red je došao i njemački dramatičar Marius von Mayenburg s Parazitima. S jedne je strane vrlo pohvalno što se Dramsko kazalište odlučilo postaviti tekst star samo dvije godine (prijevod Dunja Dragojević), čime se pokušava održati privid repertoarne domišljatosti i aktualnosti. Ipak, nespretna realizacija predstave izravno šteti domaćem prijemu nove europske drame i ide na ruku protivnicima repertoarnih inovacija.

Govor tišine

Dakle, ključno je pitanje kako i zašto Paraziti u Gavelli nisu baš predstava koja bi poljuljala estetske ili čak i etičke kriterije bilo koga — što se autoru, kao i cijeloj družbi novih europskih dramatičara, zamjeralo. Riječ je o tekstu koji nije nimalo bezazlen i koji razradom osnovnih, sasvim realnih i svakodnevnih situacija dovodi u pitanje i suvremenost i postojanje te čovjeka kao vertikalu oba fenomena. Parazite čine gole rečenice bez iznimke nesretnih ljudi koji zbog vlastite nesreće pokušavaju od supatnika načelom spojenih posuda izvući još malo nesreće. Između dva para, od kojih jedan trpi zbog bolesne samoživosti s jedne i neželjene trudnoće ionako suicidalne depresivke s druge strane, i drugog čiju je zajedničku sreću prekinuo prometnom nesrećom izazvan invaliditet, stoji generacijski antipod, ujedno i uzročnik te nesreće. Idiosinkrazija likova podijeljenih na samo naizgled dobre i loše do kraja se komada raspada na isključivo privatne svjetove, potpuno zatvorene u suicidalnim prospektima.

Tako zahvalna podloga trebala je rezultirati dobrom predstavom, no u Parazitima u režiji Ivana Lea Lema ipak najglasnije govore tišine između replika jer ansambl, u i ne tako lošoj podjeli, u glavnini nije uspio prepoznati i u živi kazališni jezik prevesti ono što stoji iza Mayenburgovih oporih rečenica, gdje humor nije drugo nego ironija na granici cinizma.

Statična slika

Iako dramaturgiju krvi i sperme nazivaju ponekad i novim realizmom, ona zahtijeva poseban, adramatski prezentacijski postupak — za koji ansambl Gavelle nije spreman, a Lemo mu ga nije uspio objasniti. Tako u osnovi predstave Paraziti postoji nekoliko nepomirljivih kazališnih poetika, čiji je sukob zaobiđen, ali ne i riješen. Kruno Šarić, poseban gost u Parazitima, u načelu je dobar izbor kao apartna figura unutar same konstelacije ansambla iz Frankopanske, a dramski lik koji igra daje mu sličnu auru i na pozornici, no njegov je razlog igranja i bivanja ostao negdje daleko u prošlosti, pa je u predstavi na trenutke i groteskan. Isto se događa i Marini Nemet, koja je ulogu labilne trudnice razradila do sumornih detalja, ali joj nedostaje glas, točnije vrisak, s kojim je mogla i trebala, a nije, biti aktivni pol tragedije i protuteža invalidu Ranka Zidarića, koji je jedini (na premijeri) napravio ulogu bez banalnosti (iako u reprizama potpuno nepotrebno bježi u klaunsko izigravanje). Njemu, doduše, na ruku ide pojavnost invalidskih kolica, ali se ipak u njegovoj nikad naglašenoj glumstvenosti krije potencijal zbog kojega je uspješno odradio i Ravenhillove Polaroide. Slično se držala i Barbara Nola, koja je svoja ekstatična izletavanja ovdje svela na najmanju mjeru, dok Siniša Ružić predstavi, igrom sa živom zmijom i potencijalno zahvalnom ulogom samoživa emotivca najviše pridonosi ipak na vizualnom planu.

Paraziti su sveukupno, nažalost, zatvorena predstava koja će se rijetko kome svidjeti, tek onima koji su kadri ispod unificirane i statične scenske slike (scenografija: Vesna Režić, kostimografija: Vedrana Rapić) pročitati sumrak u glavama i patologiju svakodnevice. Ostali će, i to je ono što treba zamjeriti autorima predstave, zaključiti da su domaći kvazisatirički dramski tekstovi, koje igraju isplativa kazališta, ipak bliže domaćoj zbilji te otpisati novu europsku dramu.

Igor Ružić